Kako je prije 200 godina objavljen Gundulićev Osman

U ožujku ove godine navršilo se 200 godina od prvotiska spjeva Osman Ivana Gundulića koji se smatra kanonskim djelom hrvatske književnosti. Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku, zajedno sa Znanstvenom knjižnicom Dubrovnik, obilježio je tu značajnu obljetnicu predavanjem koje je održala Slavica Stojan 15. travnja u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad, u okviru Dana hrvatske knjige.

O okolnostima objave Osmana predavanje je održala Slavica Stojan

Objavljivanje Osmana u dubrovačkoj sredini najviše je zagovarao dubrovački notar i pod­tajnik Republike Đanluka Volantić (1749–1808). Cjelovitom objavljivanju spjeva doprinio je Pjerko Franatice Sorgo, prapraunuk Ivana Gundulića, dopisavši dva pjevanja koja su nedostajala. Volantić je potjecao iz antuninske obitelji koja je pravo ulasku u taj visoki građanski sloj dobila 1668. godine, nakon Velike trešnje kako bi se barem djelomično popunili redovi poginulih antunina. Njegov otac Frano bio je trgovac, a u Dubrovnik je stigao s otoka Mljeta. Volantić je dvadesetak godina radio na različitim rukopisima Osmana. Koristio je dvadesetak rukopisa da bi uspoređivanjem došao do teksta koji mu se činio najprikladnijim za objavljivanje proučivši svaki detalj, prepoznavajući svaki autentični Gundulićev stih jer je u prijepisima pronalazio svega i svačega što nije uopće nalikovalo poeziji, a kamoli Gundulićevoj poetici. Volantić se potrudio da svako pjevanje povijesno rastumači, protumači nepoznate riječi (nadomjerenja), dopiše Gundulićevu biografiju te napiše sažetke svih pjevanja.

Objavljivanje Osmana usporili su brojni neskloni događaji. Najprije je to bila bolest priređivača Volantića, potom smrt tiskara Trevisana s kojim je bio dogovoren posao. Nakon toga slijedio je ulazak Napoleonove vojske u Grad, bombardiranje Grada od strane rusko-crnogorskih trupa i naposljetku, 2008. godine, smrt priređivača Ivana Luke Volantića. Njegov je posao dovršio desetak godina kasnije fra Ambroz Marković, redovnik Male braće u Dubrovniku kojemu su predbacivali i suvremenici, a i današnji znanstvenici i povjesničari starije hrvatske književnosti, da je koristio Volantićev cjeloviti uradak, iako je napisao da je koristio tek manji dio Volantićeve kritičke analize Gundulićeva kapitalnog djela. Prema njegovu predgovoru, Osman je bio dovršen za tisak 1821. godine, a na dopuštenje austrijskih vlasti trebalo je čekati još pet godina. Djelo je u tri sveska objavljeno 1826. u Dubrovniku. Matica hrvatska u Zagrebu je objavila Osmana tek 1844. godine s nadopunom dvaju pjevanja koja su nedostajala iz pera Ivana Mažuranića.