Hrvatska moderna između sna i jave

Uskrsno ozračje u kojem je izložba otvorena snažno odjekuje u Golgoti Ljube Babića, ulju na drvu iz 1917. godine. U prvom planu Babićeva djela kamenito je vapnenačko tlo naslikano obilnim namazima smeđe boje, koja od svijetlih tonova u plošnom, središnjem dijelu slike prelazi u tamnije nijanse koje grade vertikale krajolika. U drugom planu naglasak je na masivnim tamnim večernjim oblacima s crvenim nijansama. Oni u pozadini tvore napeti atmosferski okvir sceni Kristova ubojstva. Slika je uprizorenje potresna zapisa o Isusovoj smrti iz Evanđelja po Mateju: „I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše […] A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa vidješe potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: ‘Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.’“

Sam prikaz Krista raspeta između dvaju razbojnika zauzima manji dio u dubini slike. Obasjan žarkim trakom svjetla frontalno je naslikan tanki Krist. Pored njega su bočno prikazana dva razbojnika čija su tijela stopljena s drvom križa. Pod križem je prikazano nekoliko ljudskih figura, kao i podalje od same scene, koje također spominje Evanđelje po Mateju. Iako slika prikazuje najdramatičniji trenutak ljudske povijesti, Babić više pažnje posvećuje prikazu tla, oblaka, svjetla i sjene, negoli ljudskim figurama, pa ni raspetom Kristu čije se izmučeno lice jedva nazire u osnovnim obrisima. Babić se ovdje potvrđuje kao slikar apokaliptične atmosfere, a ne kao slikar ljudskoga lika i patnje.

Iz postava izložbe

Ksenija Kantoci, Maska, 1943-1945.

Zamišljeni i stvarni krajolici

Krajolik, ovaj put književni, tema je slike Grad Dis autora Mirka Račkog. Radi se o prikazu scene iz osmog pjevanja Danteova Pakla u kojoj dimonio Flegias u barci prevozi Dantea i Vergilija preko močvare Stiksa do grada Disa, a vragovi im pred gradom priječe ulaz. Isidor Kršnjavi, čiji je prijevod Danteove Božanstvene komedije ilustrirao Mirko Rački, objašnjava da „močvara Stiksa znači duševnu potištenost; para i dim, što se iz te močvare diže, duševna je lijenost. Blato močvare jal je i nenavist, jedna od posljedica duševne lijenosti. Sve pojave duševne lijenosti svedene su u prizor, koji se odigrava u močvari.“ Poput Babića, u ovome je djelu Rački veću pažnju posvetio slikanju detalja krajolika i atmosfere nego protagonistima scene. Dijelovi magle koji zauzimaju značajan dio platna visoko su saturirani i mutni, dok veću čistoću izraza slikar postiže u debljim reljefnim namazima žutih odsjaja svjetlosti na površini vode. Ističu se dva lika koja izviru iz vode, duše koje izlaze iz paklene vode Stiksa. Ovi likovi posebno doprinose tjeskobnoj atmosferi, osjećaju jeze, užasa i dehumanizacije. Jedan od njih možda predstavlja Filippa Argentija, kojega Dante iz lađe odguruje „k ostalim psima“.

Važno mjesto na izložbi zauzima Pejzaž s makovima, koji je Oton Iveković naslikao 1923. godine, potresen iskustvom sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu. Slikom dominiraju polja crvenih cvjetova, koja mogu simbolizirati krvave žrtve rata. Takvo je čitanje sugestivnije uz donji rub slike gdje se čini da makovi izrastaju iz crvene tekuće površine. Sjećanje na ratne strahote pojačavaju i nakupine tmastih oblaka koje dominiraju lijevom i desnom stranom platna u gornjoj razini. Na njima su u različitim stupnjevima čitljivosti uprizorene scene oplakivanja poginulih. S obzirom na svoju složenost, ova slika dobro upućuje na potrebu postavljanja kraćih informativnih panoa odnosno opisnih legendi uz djela, a ne samo osnovnih podataka kao što su naziv djela, ime autora, tehnika i godina nastanka.

Analize dijela umjetnina dostupne su na mrežnim stranicama Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti pa bi se u ovakvim slučajevima uz odabrane legende moglo staviti QR kodove za pristup istima. Opremanjem izložbi različitim materijalima i programima edukativnog karaktera postiže se veći stupanj prijeko potrebne inkluzivnosti i dostupnosti sadržaja na hrvatskoj kulturnoj i umjetničkoj sceni. Upravo u tom smjeru posljednjih se godina razvijaju i politike Ministarstva kulture i medija, kojima se financiraju programi razvoja publike, približavanja umjetnosti i kulture djeci i mladima, osobama starije životne dobi i osobama s invaliditetom. 

U vrijeme Prvog svjetskog rata nastaje i Svitanje u splitskoj luci Emanuela Vidovića, zagasito tamno ulje s pogledom na jedrenjake, niz građevina na rivi i njihov morski odraz. Upravo tijekom rata, kako navodi Sandi Bulimbašić, Vidovićeva paleta tamni i među motivima dominira splitska luka. U Vidovićevu slučaju luka je, paradoksalno, simbol zatvorenosti i izoliranosti. Tračak svjetla koji prodire kroz oblake iznad vrhova „zlatne planine“ Mosora u pozadini osvjetljava crvene krovove, sive fasade i brodice. Zahvaljujući divizionističko-pointilističkoj tehnici i tamnim, mutnijim tonovima, slika sa sobom nosi suzdržanu težinu.

Ljubo Babić, Golgota, 1917.

Mirko Rački, Grad Dis, 1906.

Žene umjetnice

Upečatljiv prikaz krajolika tamne palete vidljiv je i na slici Putnik Naste Rojc, ulju na platnu iz 1911. godine, koje prikazuje tmasto prijeteće nebo i čovjeka koji pogrbljen hoda u olujni vjetar. Dunja Nekić na ovoj simbolističkoj slici prepoznaje „ozračje egzistencijalne tjeskobe“ i tumači djelo u kontekstu slikaričine biografije. Naime, Nasta Rojc je „usprkos kroničnoj bolesti koja ju je onemogućila u studiranju te priprijetila slikaričinu životu 1908. godine, bila odlučna da završi studij slikarstva što i čini 1910. godine.“ Osim Naste Rojc, na izložbi su zastupljene još tri autorice: Milena Lah, Ksenija Kantoci i Kata Mijatović, čiji je videorad projiciran na zidu nasuprot informativnom pultu na ulazu u izložbeni prostor. Branko Franceschi bio je kustos njezina projekta Između neba i zemlje za Hrvatski paviljon na Venecijanskom bijenalu 2013. godine. U sklopu tog projekta Kata Mijatović razvila je Arhiv snova čija se mrežna stranica i danas participativno ažurira novim snovima.

Milena Lah autorica je Kozmičkih orgulja, skulpture izrađene 1988. godine u kombinaciji bronce, stakla, aluminija i mramora. Postavljene na bazi od mramorne ploče, četiri cijevi orgulja nose staklenu ploču sa zlatno patiniranom brončanom dječjom glavom pritiješnjenom između dvaju komada mramora. Orgulje su izraz autoričina dugogodišnjeg bavljenja temama svemira i duhovnosti te su rezultat njezina duhovnog i kreativnog imaginarija.

Brončana Maska Ksenije Kantoci, nastala u razdoblju Drugog svjetskog rata, naturalistička je bista žene blagih zaobljenih oblika, čiji izraz lica odnosno položaj glave, naročito obrva, očiju i poluotvorenih usnica čini grimasu i psihološki portret. Osim navedenih detalja skulptura nije deskriptivna ili narativna. Jednostavna frizura svezana maramom sugerira klasnu pripadnost. Kao što Igor Zidić opisuje autoričine portrete, ni na Masci nema nikakvih „kostimografskih digresija“ pa ova figura može predstavljati arhetipski lik. Ako razmišljamo o iskustvu autorice kao žene kiparice u svijetu muškaraca, moguće je naknadno uz ovu skulpturu vezati i dodatna značenja.

Izbor iz skulpture

Pored navedenih djela, među zastupljenim skulpturama ističu se još Melodija Marina Studina, Ljudi Jurja Škarpe i Figura (Tifusar) Vanje Radauša. Studinov i Škarpin rad snažno podsjećaju na rani stil Ivana Meštrovića. Ljudi se svojim oblikovanjem, erotiziranom nagošću i isprepletenošću tijela referiraju na Meštrovićevu secesijsku fazu obilježenu također simbolizmom, primjerice na remek-djelu Zdenac života, nastalom 1905. godine u Beču. Elongirana ženska alegorija Melodije oblikovanjem glave također podsjeća na Meštrovićeve art déco skulpture nastale u istom razdoblju, primjerice dvije Gospe s Djetetom ili Ženu u molitvi, nastale u Cannesu 1916. i 1917. godine. Patinirana brončana Figura (Tifusar) iz 1957. godine djelo je još jednog sudionika svjetskog rata. Za razliku od posljednjih dvaju dekorativnih, otvorenih i životnom snagom nabijenih radova, Radauševa figura statičan je i zatvoren rad koji ishodište ima u socijalističkom realizmu, ali ne u njegovu vojnom aspektu, već egzistencijalističko-ekspresionističkom, prikazujući osobu na rubu društva i utjelovljujući, kako za Tifusare piše Davorin Vujčić, kipareve ratne traume.

Povezivanje hrvatske kulture

U pregledu djela odabranih za ovu izložbu očita je velika stilska raznolikost. Ipak, proučavajući radove i njihova značenja moguće je otkriti kompaktnost izložbe i zajedničke niti koje ova djela itekako povezuju: teme, motive, obradu pojedinih sekvenci slika ili skulptura pa i slična iskustva koja su umjetnike nagnala na stvaranje ovih umjetnina. Sve to još jednom potvrđuje činjenicu da je autor izložbe Branko Franceschi jedan od najboljih poznavatelja hrvatske moderne i suvremene umjetnosti te je tijekom višedesetljetnog razvijanja važnih umjetničkih institucija u Zagrebu, Rijeci i Splitu stvorio fundus za realizaciju ovakvih dubokih uvida u različite dijelove povijesti hrvatske umjetnosti. Ono što je također važno pohvaliti i nastaviti jesu pozitivne politike decentralizacije umjetnosti, umrežavanje i suradnja većih i manjih kulturnih institucija i približavanje različitih slojeva hrvatske kulture i umjetnosti ljudima u svim našim
sredinama.