Ero s ovoga svijeta

Na premijeri je redatelj Hrvoje Korbar pokazao da devedeset godina nakon praizvedbe opere Jakova Gotovca Ero s onoga svijeta Ero može biti i s „ovoga svijeta“, odnosno pripadati 21. stoljeću.

Najizvođenija hrvatska opera suvremenom je režijom započela novi život u splitskom teatru. Iako se govor promijenio, selo, ljudi i običaji u svojoj su srži ostali isti. Doduše, više se trača i kudi po društvenim mrežama nego „iza leđa“. Oplemenila nas je tehnologija pa Marko i Ero ne jašu konja nego motor, koji u posljednjom činu zamjenjuje Mercedes, Doma skrola po mobitelu i puši električnu cigaretu, na dernecima se i dalje okreću janjci, ali komercijalna ponuda proširila se i na kokice, leteće balone i nove modne dodatke. Nezaobilazan je i ples, koji su i ovaj put skladno iznijeli članovi Jedinstva u Završnom kolu.

Najizvođenija hrvatska opera Ero s onoga svijeta suvremenom je režijom započela novi život u splitskom teatru/ Snimio Milan Šabić

Korbar radnju domišljato smješta na seosko imanje zadržavajući djelomično tradicijski vizualni identitet opere usko povezan s Gotovčevim glazbenim jezikom, koji su scenografkinja Paola Lugarić Benzia i kostimografkinja Tea Bašić Erceg vješto izmiješale s daškom starog i novog. Mlin je jedna u nizu turističkih atrakcija, kao i konj od sijena, oko kojih protagonisti uglavnom paradiraju u stiliziranim tradicijskim nošnjama. Dio je to paketa „autentičnog iskustva“ kakav se može pronaći u turističkim ponudama Lijepe Naše za inozemne goste koji i na pozornici vrludaju bacajući selfije s ostacima tradicije koja egzistira u komercijalne svrhe jasno ocrtavajući svakidašnjicu onih koji žive u i od žiže sezone.

Okupacija turista s ulica, trgova i plaža prelila se u posljednje vrijeme u nekoliko glazbeno-scenskih uprizorenja splitskog HNK pa su je kao suvremenu poveznicu upotrijebili redatelj Michał Znaniecki u scenskoj kantati Carmina Burana na otvorenju Splitskog ljeta 2024. i Goran Golovko u prošlogodišnjoj premijernoj izvedbi Donizettijeva Ljubavnog napitka. Kako je umjetnost odraz stvarnosti, naočigled izlizani most s današnjicom Korbar je vješto uklopio uzurpacijom turista na pozornici koji se doimaju kao simboli hrvatskog 21. stoljeća, dok su zgode i nezgode protagonista libreta Milana Begovića u glazbenom ruhu Jakova Gotovca i dalje u prvom planu.

Šef dirigent Orkestra HNK Mihail Sinkevič uronio je u partituru shvaćajući njezinu važnost u kontekstu repertoara splitskog teatra i birajući uglavnom umjerenija tempa, koja je orkestar poštovao uz mjestimično intonacijske nepreciznosti pojedinih sekcija. Međutim, ni takva tempa nisu uspjela olakšati izvedbu Zbora HNK koji je pripremio Maro Rica. Vodeći se egidom „skladanja iz naroda za narod“ Gotovac je zboru dao istaknuto mjesto i svevremenske brojeve koje je zbor povremeno počinjao s kašnjenjem, tromo prateći tempo orkestra te pritom pjevajući intonacijski neprecizno u „čušpajzu“ vokalnih tehnika. Naročito je to došlo do izražaja kod ženskog dijela ansambla te brojnih kratkih solističkih dionica članova zbora, među kojima je samo jedna zborska solistica zasjala preciznošću i stilskom zaokruženošću izvedbe.

Tamni, autoritativni bas Bože Župića, trenutačnog v. d. intendanta HNK u Splitu, prirodno je prionuo uz ulogu mrkoga Gazde Marka. Poduzetnik novog doba s „nabijenim“ cijenama i „uglađenog“ izgleda u bijelom odijelu s debelom zlatnom ogrlicom, i njegova napirlitana Doma, koju je glumački senzacionalno utjelovila mezzosopranistica Terezija Kusanović vješto izbjegavši zamku karikature, kao da su ispali iz neke sapunice. Glumački uvjerljiv bio je i bariton Marko Lasić kao Mlinar Sima, kojemu u kontekstu vokalne izvedbe nedostaje volumena i rezonantnosti glasa.

Uprizorenjem naslovnog junaka slovenski tenor Martin Sušnik održao je lekciju kompletnog glazbeno-scenskog utjelovljenja. Glumački je bio vrlo angažiran u svakoj sekundi opere, glasom i stasom ocrtavajući snalažljiva, elokventna i pronicljiva momka te vješta zavodnika čista srca. Njegovu zvonkom glasu jasne dikcije nimalo nisu smetala brza tempa orkestra, poput onog u ariji Vidjele ste, siđoh odozgora, kao ni vrlo aktivan scenski pokret kojega je bio pošteđen u trećem činu pri emotivnoj izvedbi Što je sjajno, Ero, žuto zlato za mikrofonom usred derneka.

Glumačka i pjevačka kvaliteta pratila je i Đulu, koju je sopranistica Josipa Lončar interpretirala dosljedno mladoj i povrijeđenoj djevojci. Pomno oblikovavši Đuline arije Josipa Lončar iznijela je intonacijski kontrolirane emotivne bujice uz odličan omjer suptilnosti glasa, ali i iznimne vokalne snage, najistaknutije u dramatizaciji arije Majko, majčice. „Mnogo je teže napisati komičnu operu, da humor ne zabrazdi, ne sklizne“, izjavio je svojedobno Jakov Gotovac, a zahtjevno je takvu operu učiniti atraktivnom i suvremenom bez zadiranja u libreto i glazbenu strukturu u čemu je Hrvoje Korbar nepogrešivo uspio.