Da nas bar možeš zaboraviti, ovakve

Ako ste čitali prethodni roman Vesne Ćuro-Tomić Knjiga troškova (2024), možda će vam se učiniti da je autoričina nova knjiga, Vrijeme umiranja, s tim tekstom u nekom bliskom, rođačkom odnosu. Ali ne zbog toga, kako bi se u prvi mah vjerojatno pomislilo, što oba dolaze od iste autorske ruke pa je logično da se neki detalji prepoznaju kao specifične karakteristike spisateljičina rukopisa (kao što je slučaj s njezina prva četiri romana – Taksi za televiziju, 2004; Gola vučica, 2006; Crna vreća, 2015; Lice iza ogledala, 2017). Bliskim ih čine prije svega isti likovi, zgusnute dramatične okolnosti u kojima su se našli, dominantne teške, depresivne atmosfere i formalna organizacija teksta u obliku nizanja dnevničkih zapisa.

Izd. Disput, Zagreb, 2026.

Sama je autorica svoju Knjigu troškova – brutalnu priču o desetogodišnjoj borbi (2008–2018) obitelji Pavlić, televizijskih zaposlenika Nine i Živka, te njihovo dvoje djece u adolescentskoj dobi, da se spasi iz bankarskih ralja zbog kredita u švicarcima – nazvala autofikcijom, izrazom koji drži preciznijim nego što je termin autobiografija. Nina je naime, osim što je središnji lik, ujedno i pripovjedačica tog romana (kao i ovog novog!), pa čitatelj sva zbivanja vidi iz njezine perspektive. No ne bismo bili u krivu kada bismo rekli da se taj tekst može čitati i kao obiteljski roman (drugi i treći naraštaj), kao što bismo tako mogli čitati i Vrijeme umiranja, u kojem su u fokusu Ninini otac i majka, dvoje pripadnika prve, najstarije generacije, ali u zadnjim mjesecima nestajanja s pozornice živih.

Vrijeme umiranja, novi roman Vesne Ćuro-Tomić, obujmom je otprilike jednak svom prethodniku, Knjizi troškova (svaki nešto više od 200 stranica), a podijeljen je na tri dijela. Pri tome je vrlo zanimljiv odnos raspodjele prostora u tekstu i vremena (od dijagnoze karcinoma do smrti tate, odnosno mame) koje taj prostor pokriva. Prvi i drugi dio, s naslovima TATA i MAMA, dijele podjednak prostor (svaki blizu stotinu stranica); vrijeme koje pokriva očev prostor traje tek dva mjeseca – od Stare godine 2007. do početka ožujka 2008. (karcinom pluća; metastaze na čeljusti, lubanji, ramenima, rukama, bedrima, zdjelici…); vrijeme koje pokriva majčin prostor traje trinaest mjeseci – od svibnja 2008. do lipnja 2009. (rak jajnika s metastazama na crijevima; doktor kaže da je ne bi ni operirao da je znao da se bolest toliko raširila). Treći, završni dio romana, koji zauzima tek dvadesetak stranica, naslovljen je MI i pokriva vrijeme od 2009. do 2021. godine. Ta formalna množina, MI, krije zapravo paradoks: u posljednjem zapisu, iz kolovoza 2021, Nina zapisuje: „Umrla je i teta Dragica, naš posljednji živi predak.“

Pripovjedačica romana (= autorica) vrlo rijetko komentira način na koji je prikupljala građu i oblikovala konačni tekst. Mislim da nisam našao više od tri, možda četiri takva fragmenta. Na jednome mjestu kaže „previše toga zapisuje[m] o tati u bolesti“, pa dodaje: „A zapravo znam: ovo neće biti uspomena na tatu, nego sjećanje na njegovo umiranje, ne na tatu kakav je nekad bio, nego na tatu bolesnog, jadnog, nemoćnog, već poremećenog. I on sam, onoliko njega koliko ga je preostalo, stidi se sebe ovakvog. Stidi se što ne može zadržati mokraću do zahoda i što mora pljuvati u novine. Ništa od ovoga nije tata kakav je bio i gotovo ničeg od tate kakav je bio nema u ovome. A ipak je to on. Čudno, sve skupa čudno.“

Ako je Knjiga troškova bila usredotočena na socijalni aspekt obiteljskog života, na umijeće gologa preživljavanja, onda je Vrijeme umiranja šokantan psihički izazov, plovidba u amplitudama očaja i nade oboljelih i onih koji ih vole i strepe za njih. Doduše, znaju kći i mama biti umorne jedna od druge, a Nina povremeno uočava da mami ide na živce bar koliko i ona njoj. No s dozom iznenađenja, ali i ponosa, uočava da mama dosta mirno prihvaća tešku dijagnozu i odluku da mora na operaciju. Misli da joj pomaže vjera: „Bit će kako Bog da, šta mogu.“ Poslije je kazala da joj je puno pomoglo bolesničko pomazanje, da ona u to vjeruje, da vjeruje i u molitvu i da su se sve njezine prijateljice molile za nju, kao i časna. Nina je donekle zbunjena, „zar se zaista sve složi onako kako čovjek može podnijeti, da svaka nedaća dolazi u paru sa svojim prihvaćanjem? A opet, nije to ništa novo, sve su molitve o tome: molim te daj mi da izdržim što mi je namijenjeno, a ne: molim te da izbjegnem što mi je namijenjeno.“

Nakon smrti roditelja, i Nini i njezinu bratu Vjeki ostao je snažan osjećaj krivnje da nisu uvijek bili uz njih kad im je to trebalo u staračkoj samoći i bolesti. Među svojim papirima našla je i pismo mami koje nije mislila poslati, a završava ovako: „Ti si zaslužila ljubav i dobrotu, samo smo ti je mi uskratili. Da nas bar možeš zaboraviti, ovakve. Da bar, da bar ikako mogu popraviti.“ Autorica je knjigu posvetila „Mojoj djeci“, a na kraju je objasnila i zašto: „Mučilo me i ovo: zašto sam zapisivala njihovo umiranje, zar da to ostane od njih? Sad znam: neka to ostane mojoj djeci, da se nikad ne okrivljavaju zbog onog što za nas nisu učinila, a misle da su trebala, ni zbog onoga što su nam učinila, a misle da nisu trebala: sve što učine, treba baš tako biti. Neka ih ne muči krivnja kao mog brata i mene.“

Uravnoteženo i s mjerom, Vesna Ćuro-Tomić iznijela je jednu iznimno tešku i nezahvalnu temu.