Bogat umjetnički život i tužan kraj

Spuštajući se nedavno jednoga vedrog dana s Gornjega grada, svratila sam u Ulici Pavla Radića 24  (koju nikad ne zovem Radićeva nego Duga) u Galeriju Kontura, jer se ondje od 10. ožujka do 4. travnja održavala izložba slika Anke Krizmanić pod zanimljivim naslovom Sestra, prijateljica, služavka, a sve u povodu 130. obljetnice rođenja te izvrsne hrvatske slikarice. Svoju sestru Jelku i majku slikala je često, prijateljice su joj također zastupljene s više slika (neke i kao vrlo uspjele karikature), a služavke, sobarice, piljarke i ino „tehničko osoblje“ najčešće nam i dolazi u nekoliko poteza upravo kroz karikature s velikom dozom humora i naklonosti. Priznajem da osim ove izložbe nisam u 2026. primijetila ništa drugo što bi podsjetilo na Ankin dugogodišnji život i slikarski rad. Sic transit gloria mundi (kod nas).

Kuća Anke Krizmanić u Jurjevskoj 1

Ovdje se neću baviti cijelim likovnim opusom Anke Krizmanić (sama je uredno popisala 5719 svojih radova). Ima i drugih koji su to činili, npr. Ivanka Reberski 1993. napisala je monografiju o njoj, a 1996. snimljen je o Anki i TV-film, čija je scenaristica i opet bila Ivanka Reberski, a redatelj Marijan Arhanić, no film još nije prikazan 2026. godine na Hrvatskoj televiziji u 130. godini slikaričina rođenja (tko bi se toga ondje i sjetio?!). Dakle, oni malo stariji bili su u svakom pogledu agilniji i obazriviji od ovih današnjih. U ovom tekstu usredotočit ću se na ona djela Anke Krizmanić s kojima sam se susretala u stanovima svojih prijatelja, među kojima je sve više pokojnika. Bit će to spoj mojih intimnih sjećanja na Anku Krizmanić dok gledam i ostale njezine slike na izložbama.

Ukratko biografski podaci: rođena 10. ožujka 1896. u Omilju kod Sv. Ivana Zeline, umrla 2. studenoga 1987. u Zagrebu. Za nju su važni i datumi smrti članica njezine male obitelji: majka joj umire 1926. godine, a sestra Jelka 1983. S njima je dijelila dobro i zlo cijeloga života. Sa 14 godina postaje najmlađa učenica Tomislava Krizmana u njegovoj slikarskoj školi na Jelačićevu trgu 4 (na njegov zahtjev). U srednjoj školi profesorica crtanja koja je odmah uočila Ankin veliki talent bila je Anka Bestall, također slikarica. U Dresden odlazi 1913. godine (ciklusi Plesačice i Ljubavnici), u Zagreb se vraća 1917. Mnogo planinari s bratićem Brankom Gusićem i budućim mužem Dragom Paulićem (Oštrc, Samoborsko gorje), 1927. prvi put odlazi na Mljet, a od 1929. surađuje s Miroslavom Fellerom u njegovoj reklamnoj agenciji Imago, u više navrata radi i kao crtačica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Te se godine rastaje od Paulića.

Anka Krizmanić (1896–1987)  / Izvor Zbirka Kovačić-Mihočinec

Voljela bih i da sam slike Anke Krizmanić gledala samo na izložbama, no volim ih još više upravo zbog mjestâ gdje sam se s njima intimno susretala. Još kao pučkoškolka odlazila sam k Marini, svojoj prijateljici i nekadašnjoj suučenici u kaptolskoj školi, u čijem je stanu na zidu uz jedan ulični prozor visio nevelik portret njezine mame Marijane Radev, dakako, Ankin slikarski rad. Kroz taj prozor pucao je pogled na Popov vrt s katedralom, što je bio i Ankin slikarski motiv. Marijanin sam portret voljela i kao sliku i kao lik drage osobe koju sam s godinama upoznavala ne samo kao mamu svoje prijateljice nego i kao opernu i koncertnu pjevačicu preko koje sam ulazila u muziku koju zovem „svojom“, a to je ona klasična. Danas taj portret nije više u Zvonarničkoj 3, ali znam gdje jest. Rađen ­1940-ih godina, na njemu se Marijana još sretno smiješi, slika odiše mirom i zadovoljstvom. Vjerna je modelu.

Nekoliko Ankinih portreta vidjela sam i u stanu našega prijatelja Viktora Fellera, Miroslavova sina. Taj je portret neobičan, Miroslav slikarici ne pozira, on sjedi (gotovo visi) u fotelji, ruke prebačene preko naslona. Taj je portret svijetao, za razliku od portreta Viktorove majke, dr. Marije Vrbančić Feller, koji je sav zlokobno taman. U tom sam stanu vidjela i Ankine borove s Mljeta, koji su onako čvornati i razgranati dopirali do same površine mljetskih jezera, pa i uranjali u njih. Anka je govorila da je na Mljetu bila sretna jer je mogla slobodno lutati po otoku, a stekla je ondje i više prijatelja među lokalnim stanovništvom, pa je i njih maestralno portretirala. No u Fellerovu stanu vidjela sam nešto što se nije moglo vidjeti nigdje drugdje jer se nigdje nije ni izlagalo: crteže glave maloga Viktora, koji se i rodio na Mljetu, a Anka Krizmanić bila mu je krsna kuma. Ti su crteži dječje glavice upravo ganutljivo lijepi, crtani olovkom na običnom papiru, valj­da onim prvim što se našlo pri ruci. Je li kuma u svojem kumčetu vidjela i dijete koje sama nikada neće imati? Ne znam. No znam da me svaki odlazak k prijateljima Viktoru i Veri Feller u tadašnju Kraševu, danas Bauerovu, ulicu uvijek tako prirodno spajao s Ankom Krizmanić, kao što me s njom spajao i još me uvijek spaja i portret Marijane Radev, koji pogladim pogledom svaki put kad se zateknem u stanu svoje stare
prijateljice.

Od 1984. počinju Ankini psihički problemi (senilna demencija). Doživljava nešto ružno i nedostojno, što će kao posljednji pečat baciti tužnu i ružnu sjenu na cijeli njezin život: godine 1986. na prijevaru je vjenčana za 69 godina mlađega Asmira Kambera, koji joj je bio ispomoć u kući. Dakako, sa starcima je teško, no čemu farsa s takvim vjenčanjem?! Njezina anđela čuvara, sestre Jelke, više nije bilo. Nekoliko znanaca hodalo je za lijesom žene koju su poznavali kao uspješnu umjetnicu, a koja je na kraju završila kao iskorištena izgubljena starica. Sesvete i Rijeka nazvale su po njoj jednu od svojih ulica. Uži centar Zagreba ni jednu. A Anka je skoro cijeli život živjela u srcu Gornjega grada, u Jurjevskoj 1.