Želimo podići svijest Hrvata u BiH o važnosti i veličini vlastite književnosti

Knjiga je svijet.
Roland Barthes

Edicija Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu, izvorno pokrenuta početkom milenija, odnedavno je ušla u novu fazu zahvaljujući Vijeću Matice hrvatske u Bosni i Hercegovini koje je potaknulo obnovu biblioteke te imenovanjem novom glavnog urednika Josipa Mlakića, uglednoga hrvatskog i bosanskohercegovačkog pisca i scenarista. Vijeće Matice hrvatske u BiH djeluje s ciljem povezivanja ogranaka Matice hrvatske u BiH radi zajedničke suradnje na ostvarivanju velikih projekata od strateškog značenja za Hrvate u BiH, a što pojedinačni ogranci sami nisu u mogućnosti. Vijeće je osnovano 2024, a za prvog predsjednika izabran je Damir Zorić, koji je od lipnja 2025. izabran i za predsjednika Matice hrvatske. U studenome 2025. za predsjednika Vijeća Matice hrvatske u BiH izabran je glavni tajnik Matice hrvatske Ivica Nuić.

Naš sugovornik Josip Mlakić (Bugojno, 1964) objavio je više od 20 knjiga (romana, zbirki priča i scenarija) za koje je dobio brojne nagrade. U razgovoru za Vijenac predstavlja ediciju Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga – jedan od najznačajnijih književnih projekata Hrvata u BiH čija je, kako sam kaže, najvažnija zadaća podizanje svijesti Hrvata u BiH o važnosti i veličini vlastite književnosti – te objašnjava specifičnosti hrvatske književnosti u BiH i kontekst burnih vremena u kojima je nastajala i opstajala.

Snimio Anto Magzan

Odnedavno ste glavni urednik edicije Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga. To je jedina nacionalna edicija hrvatske književnosti u BiH od osamostaljenja i nezavisnosti BiH?

Slična edicija pokrenuta je u Republici Srpskoj prije sedam-osam godina – Srpska književnost u BiH, a nešto ranije i edicija bošnjačke književnosti. Projekt Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga započeo je početkom 2000-tih. Do smrti glavnog urednika Mirka Marjanovića objavljeno je više od četrdeset knjiga, od Matije Divkovića pa do suvremenih klasika poput Nikole Šopa, Vitomira Lukića, Ive Andrića, Veselka Koromana, Anđelka Vuletića... Mi krećemo s novom, redizajniranom bibliotekom, u kojoj ćemo objaviti većinu knjiga iz prve edicije, te ćemo se fokusirati na dosad neobjavljene autore poput Ivana Lovrenovića, Željka Ivankovića, Miljenka Jergovića, Nebojše Lujanovića, Ivice Đikića, Mile Stojića, a istovremeno ćemo objavljivati i knjige iz stare edicije. Tako ćemo u prvom kolu nove edicije ponovno objaviti izbor iz poezije i proze Jozefine Dautbegović, posljednje objavljene knjige u staroj ediciji koja je, nažalost, prošla gotovo nezamijećeno.

U Bosni i Hercegovini postoji jaka tradicija sličnih izdanja. Sredinom osamdesetih objavljena je edicija Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga, koju su uredili vodeći bosanskohercegovački književni teoretičari koji se nisu libili kanonizirati i neke tada mlađe pisce, poput Stjepana Čuića i Ivana Lovrenovića, koji su objavljeni u istoj knjizi.

Koji su pisci u fokusu, čije knjige planirate i u kojem roku objaviti? Koji su temeljni kriteriji kojima se edicija vodi?

Planiramo godišnje objaviti šest naslova. Prvo kolo bit će objavljeno u drugoj polovici ove godine. Što se tiče odabira autora, tu se ništa bitno neće mijenjati u odnosu na staru ediciju. U obzir dolaze pisci Hrvati rođeni u Bosni i Hercegovini ili pisci Hrvati rođeni negdje drugdje, a koji su određeno vrijeme živjeli u Bosni i Hercegovini i ostavili u njoj dubok trag, poput Silvija Strahimira Kranjčevića i donekle Tina Ujevića. Također, u obzir dolaze i autori koji su dio hrvatske književnosti, nisu etnički Hrvati, ali su rođeni ili su veći dio života živjeli u BiH. Iznimka od ovog pravila su pisci Bošnjaci i Srbi, čak i ako su neodvojivi dio hrvatske književnosti, poput Novaka Simića, rođenog u Varešu, jer želimo izbjeći neke stare klišeje, gdje su neki pisci, što se prvenstveno odnosi na Bošnjake, svrstavani u korpus hrvatske književnosti. Ti pisci će, na svu sreću, biti predstavljeni u ediciji bošnjačke književnosti po istim kriterijima po kojima se i mi vodimo. Postoje, također, pisci rođeni u Bosni i Hercegovini koji nisu etnički Hrvati, ali pripadaju korpusu hrvatske književnosti, poput Predraga Matvejevića. Slične pisce uvrstit ćemo u ediciju samo u slučaju ako se tematski bave Bosnom i Hercegovinom, što na primjeru spomenutog Predraga Matvejevića, nažalost, nije slučaj.

Inzistirat ćemo, gdje god je to moguće, na objavljivanju cjelovitih djela, čime će naša izdanja biti od pomoći i književnim teoretičarima, da što dublje proniknu u djela nekih naših autora, pogotovo onih manje poznatih. Ovo je tim važnije jer se originalne zbirke poezije ili priča u većini slučajeva više ne mogu nigdje pronaći, što nije slučaj samo s manje poznatim piscima, već i s klasicima poput Nikole Šopa ili Anđelka Vuletića.

Nekoliko je važnih imena hrvatske književnosti u BiH dosegnulo umjetničke vrhunce, ali nikada veću vidljivosti nego u svojim rodnim mjestima, a o Sarajevu i Zagrebu da se ne govori. Je li ovo svojevrsno vraćanje duga piscima poput Marka Martinovića Cara, Ive Totića, Dragana Šimovića?

Može se reći da je ova edicija i vraćanje duga sličnim piscima, iako se mi prvenstveno vodimo književnim kriterijima. Postoji, osim onih koje ste pobrojali, još nekoliko sličnih pisaca. Spomenuo sam Jozefinu Dautbegović, koja je bila velika pjesnikinja, a koja je u tom kontekstu bila gotovo zanemarena. Izbor Jozefinine poezije, koji je za našu ediciju uredio Enver Kazaz, bit će za mnoge prvorazredno iznenađenje, zbog čega sam tu knjigu i uvrstio u prvo kolo. Spomenut ću Marka Martinovića, kojemu je Dragan Šimović 2003. objavio zbirku Salon namještaja, koja predstavlja izbor iz Martinovićevih originalnih zbirki. Šimović se u pogovoru te knjige, koji ovdje citiram, dotiče i Martinovićeve „anonimnosti“: „Za pisca Marka Martinovića sam slučajno čuo negdje u drugoj polovici osamdesetih prošloga stoljeća, pasivno nazočeći jednoj od neobičnih, štoviše živopisnih rasprava u Klubu književnika, u podrumu sarajevske Svjetlosti. Naime, usputno je od nekolicine sugovornika Martinović tada, ‘s visoka’, imenovan ‘onim poštarom iz Viteza’. (...) Vjerojatno je i to razlogom da ga se bosanskohercegovačka književna kritika, posebice u slučaju posljednjih dviju knjiga, gotovo nije ni dotaknula, dok je kritika u Hrvatskoj Martinovićevo djelo tek okrznula krajičkom svoje nikad izoštrene pozornosti.“ Ovo izdanje ne smjera ispravljati takvo stanje, nego tek upozoriti na nedvojbeno visoke dosege ove proze, za naše književne prilike dosta neobične, senzibilne i rijetko otmjene. Mi ćemo u prvom kolu u jednom svesku objaviti tri cjelovite Martinovićeve zbirke priča: Tražio sam Augusta, Isus u podrumu i njegovu posljednju zbirku, Gutači žaba koja po mojemu mišljenju predstavlja vrhunac Martinovićeva stvaralaštva.

Prije godinu-dvije napisao sam za jedan književni časopis tekst o ratnoj prozi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, u kojem sam posebno izdvojio naslovnu priču iz Gutača žaba, koju sam usporedio s pričama meksičkog pisca Juana Rulfa, oca južnoameričkog magijskog realizma. Navest ću početak te priče, da pokažem koliko je Martinović dobar pisac: „Otkada je Andro Dominović prvi put pojeo zelenu gatalinku, njegov susjed i jaran u piću, Smajo Musić se stalno trudio da i o njemu pričaju kao o neobičnom i hrabrom svežderu. U zadružnoj prodavaonici, kod Huremovih kuća, jedno ljetno popodne oko šesnaest sati, pristao je na navaljivanje stalnih gostiju da mu donesu jednu žabu.“

Mia Couto, koji živi u Mozambiku, a koji važi za jednog od najvećih pisaca današnjice, na Zapadu je opisivan kao pisac magijskog realizma, što on odbacuje. „U Kolumbiji, Meksiku, Nigeriji, Mozambiku, to je stvarnost, a ne magija, i jedini način da se ispričaju te priče. Kad vol ‘pukne bez ikakvog mukanja’, njegovo se meso pretvori u ‘crvene leptire’, to nije nadnaravno, već dječja nerazumljiva percepcija nagazne mine“, izjavio je Couto u jednom intervjuu. Martinovićevi su gutači žaba stvarnost njegove Bosne, jer se čak i ja iz djetinjstva sjećam „legendi“ o nekim osobama za koje se tvrdilo da gutaju skakavce.

Spomenut ću i jedno novo ime za koje, vjerujem, u Hrvatskoj, pa i u Bosni i Hercegovini, malo tko zna. Riječ je o Tomislavu Šariću koji je rođen u Uskoplju, koji je 1992. dobio nagradu Goran za mlade pjesnike, a nekoliko godina kasnije, nakon rata, kada se vratio iz Uskoplja u Zagreb, gdje danas živi, objavio je zbirku ratne poezije Živjeti u Uskoplju koja je, po mojemu mišljenju, uz zbirku Poljska konjica Marka Vešovića, možda ponajbolja zbirka poezije o ratu nastala na ovim prostorima. Osvojila je Nagradu Zdravko Pucak, koja se dodjeljuje u Hrvatskoj, u Karlovcu, za najbolju zbirku poezije pjesnika do 27 godina. Nažalost, osim tih dviju zbirki, Šarić više nije ništa objavio, što je meni, iako ga iznimno dobro poznajem, i danas enigma. Šarićeve zbirke planiramo objaviti sljedeće godine, u drugom kolu, zajedno, u istoj knjizi, s četiri zbirke poezije Ive Totića.

U sličnome je kontekstu i poetska zbirka Lirika nevremena Ilije Jakovljevića, jedne od najsvjetlijih figura jugoslavenskog 20. stoljeća, koja je u Zagrebu prvi i posljednji put objavljena daleke 1945, da bi je 1980-ih književni teoretičar i pjesnik Slobodan Blagojević ponovno objavio u Sarajevu, uz antologijski pogovor Zimski solsticij nad konclogorom, koji će biti objavljen i u našem izdanju kao organski dio te zbirke. U ovu kategoriju možemo uvrstiti i Vitomira Lukića koji u Bosni i Hercegovini uživa status neupitnog klasika, dok je u Hrvatskoj praktički nepoznat. Ili franjevca Ljubu Hrgića čiji je dnevnik, objavljen prije dvadeset i pet godina pod naslovom Životni krug, po mojemu mišljenju jedan od vrhunaca književnosti bosanskohercegovačkih Hrvata, a o kojemu se u Hrvatskoj ne zna gotovo ništa.

Postoji li neki širi popis imena i naslova kada govorimo o modernoj i suvremenoj književnosti?

Još uvijek ne postoji širi popis, osim imena koje sam spomenuo, i još nekih suvremenih autora poput Julijane Matanović, spomenutog Dragana Šimovića ili Stjepana Čuića, čije će dvije zbirke priča, Staljinova slika i druge priče i Tridesetogodišnje priče, biti objavljene u jednoj knjizi u prvom kolu zajedno s romanom Orden. Jedini kriterij kojim se vodimo je književna kvaliteta. Naravno, „praznine“ ćemo popunjavati pjesničkim, proznim i dramskim antologijama, čime ćemo obuhvatiti najveći broj hrvatskih pisaca koji su stvarali na području Bosne i Hercegovine, uključujući i zanemarene franjevačke autore iz prve polovice 20. stoljeća. A u neko dogledno vrijeme, na red će doći i nešto mlađi autori, gdje u prvom redu mislim na Magdalenu Blažević i svoju sugovornicu Gloriju Lujanović, koje su već sada zaslužile biti dio jedne ovakve edicije.

Koji su naslovi ranije objavljeni? Hoće li oni možda doživjeti neki redizajn i reprint?

Većina ranije objavljenih autora bit će objavljena i u novoj, redizajniranoj ediciji. Od ranije objavljenih naslova spomenut ću četiri romana Anđelka Vuletića, tri Ive Andrića (Travnička hronika, Na Drini ćuprija i Prokleta avlija), dva romana Vitomira Lukića, sabrane drame Nikole Šopa... Mi u novoj ediciji nećemo knjige označavati rednim brojevima, tako da ne moramo u istom kolu objaviti sve planirane naslove nekog autora, što će svako kolo učiniti raznovrsnijim i zanimljivijim. Planiramo najprije objaviti Andrićev roman Omer-paša Latas, zajedno sa zbirkom priča Kuća na osami, koji pripadaju u vrhunce Andrićeva stvaralaštva, a riječ je o relativno nepoznatim, postumno objavljenim djelima, ako ih usporedimo s Andrićevim kanonskim djelima.

Neke autore, poput Ljube Hrgića, obradit ćemo na drugačiji način i dati im više prostora nego što je to bio slučaj sa starom edicijom. Planiramo u idućem razdoblju objaviti cjelovitu dnevnički knjigu Životni krug, koja je već jednom objavljena u Sarajevu, u Svjetlu riječi. Knjigu će, prema originalnom rukopisu koji se čuva u franjevačkom samostanu u Gučoj Gori, urediti Jozo Džambo.

Tko su priređivači, teoretičari književnosti i autori predgovora i pogovora? Kako ste ih birali?

Birali smo osobe koje su se ranije bavile djelima nekog autora ili osobe za koje vjerujem da će najbolje obaviti urednički dio posla, u što je uključen i predgovor i odabrana literatura, ako postoji. Prvu knjigu koja otvara ediciju, Unutarnju zemlju Ivana Lovrenovića, uredit će pisac i književni teoretičar Nebojša Lujanović, inače član uredništva nove edicije, a ujedno i urednik edicije Izabrana djela Ivana Lovrenovića koja će biti objavljena u Bosni i Hercegovini narednih godina. Knjigu Ilije Jakovljevića, u kojoj će se naći memoarska proza Konclogor na Savi i zbirka Lirika nevremena, uredit će Željko Ivanković, koji je još 1980-ih pisao o Jakovljevićevoj poeziji. Izabrana djela Stjepana Čuića uredit će umirovljena sveučilišna profesorica i spisateljica Julijana Matanović, a Marka Martinovića spisateljica Magdalena Blažević, koja je također u uredništvu edicije i pred kojom je poprilično veliki posao, jer su originalne zbirke Marka Martinovića jako loše uređene, s velikim brojem pogrešaka, što je ponajviše rezultat Martinovićeve skrajnutosti koju je ponajbolje opisao Dragan Šimović u spomenutom tekstu. Knjigu Darija Džamonje, koju također planiramo objaviti u prvom kolu, uredit će sveučilišna profesorica i teatrologinja iz Mostara Tina Laco, a u nju će biti uvrštene četiri Džamonjine predratne zbirke priča: Priče iz moje ulice, Zdravstvena knjižica, Drugo izdanje i Priručnik, koje je danas gotovo nemoguće pronaći jer su objavljene u ograničenoj nakladi.

Kako se zapravo razvijala hrvatska književnosti u BiH tijekom stoljećâ i kako se formirao hrvatski jezik?

Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini nastajala je s mukom i uz veliku posvećenost, rekao bih. Njezin je utemeljitelj bio fra Matija Divković koji je početkom sedamnaestog stoljeća objavio u Veneciji prvu knjigu na narodnom jeziku. Nakon što je završio svoje djelo Nauk krstjanski za narod slovinski, otputovao je u Veneciju, „u Mletke“, gdje su mu salili slova bosančice. Neki podaci upućuju na to da je sam Divković naučio tehniku lijevanja slova te da ih je sam salio. O kakvom se pothvatu radi na najbolji način govori odiseja koju je Divković prošao. Fra Nikola Lašvanin u svom ljetopisu opisuje put iz Fojnice do Venecije koji je trajao petnaestak dana. Prvi je dan preko Vranice stigao u Uskopaljsku dolinu i odatle produžio za Kupres. U Split je stigao sedmoga dana, a u Veneciju četrnaestoga dana. Divković je u povratku prešao isti taj put, noseći sa sobom otisnute knjige.

U svome romanu Rekvijem pokušao sam prikazati i povijest jezika bosanskih Hrvata. Započeo sam s početkom 18. stoljeća, s jezikom fra Stjepana Margetića, kojim sam napisao svoj fiktivni ljetopis, koji je dio romana, „iliričkim bošnjačkim jezikom“, kako ga je Margetić nazivao, što mi nije bio neki naročit problem jer sam sličan jezik, manje barokan i očišćen od arhaizama, slušao u djetinjstvu, koji je također bio „žalosno otrovan ričima turskim“, kako to navodi moj fiktivni ljetopisac: „Ovo je glas nas fratara, što ostadošmo nakon što princip Euđenio svrši svoj krvavi poso u Bosni, naša muka zapisana iliričkim bošnjačkim jezikom, žalosno otrovanim ričima turskim. I svugdi je isto di se ilirički jezik priča, di god sam dosad hodo: od Dalmacije i Dubrovnika, di je otrovan ričima talijanskim, pa sve gore do na siver, di se miša s nimštinom. I sve manje razumimo jedni druge, što radi jezika, a što radi toga što svi, ko zavidni bratoubojica Kain, uvik brez iznimke ponavljamo jedno te isto: kako nismo čuvari braće svoje.“

Naglasio sam posebnost jezika bosanskih Hrvata u kontekstu hrvatskog jezičnog prostora, a to su brojni turcizmi. Druga stepenica u razvoju jezika bosanskih Hrvata može se iščitati iz jezika Ive Andrića, bez obzira na činjenicu da je Andrić većinu svojih djela napisao na srpskom jeziku. Andrićev jezik u najvećoj je mjeri jezik koji sam slušao u djetinjstvu, ali ne odgovara autentičnom jeziku vremena o kojemu Andrić piše i koje obuhvaća raspon od otprilike četiri do pet stoljeća tijekom kojih je jezik doživio velike promjene. Tim pomalo andrićevskim jezikom napisao sam prvi dio Rekvijema, dok je drugi napisan standardnim hrvatskim jezikom, koji je zapravo krajnji stadij evolucije jezika bosanskih Hrvata, što se najbolje da vidjeti iz djela spomenutih autorica, Magdalene Blažević i Glorije Lujanović, pa i jezika Nebojše Lujanovića, koji su mnogo bliži hrvatskom standardu od moga jezika, ili jezika Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića, odnosno njihov jezik nije u tolikoj mjeri „otrovan ričima turskim“ kao naš.

Kakav je izdavački plan i o čemu zapravo najviše ovisi?

Cijeli projekt vodi Ogranak Matice hrvatske u Sarajevu koji je pokrenuo i staru ediciju. Za sada planiramo objavljivati po šest knjiga godišnje, i vidjet ćemo kako će to ići. Ključna nam je financijska pomoć Središnjice Matice hrvatske u Zagrebu i Vijeća Matice hrvatske u BiH te predsjednika Matice hrvatske Damira Zorića, koji je od samog početka s vodstvom Matice čvrsto stao uz ovaj projekt dogovoren prije godinu dana u Sarajevu. Dizajn naslovnice i knjižni blok izradio je zagrebački dizajner Bruno Abramović. Novina u odnosu na staru ediciju je i hrvatsko izdanje knjiga, koje će biti realizirano preko sarajevsko-zagrebačkog Synopsisa Ivana Pandžića koji je možda i najzaslužniji za pokretanje nove edicije.

Vjerujete li da ova edicija ima šansu ne samo promovirati hrvatsku književnosti u BiH u samoj BiH, nego i „dobaciti“ šire pa tako možda otvoriti vrata nekim novim čitateljima ovih pisaca?

Mislim da ima. Svjesno smo za prvo kolo odabrali knjige koje će biti zanimljive i čitateljima u Hrvatskoj, pri čemu će od velike pomoći biti vrhunski napisani predgovori u kojima ćemo buduće čitatelje barem donekle upoznati s autorima koje predstavljamo, da barem nadiđemo hrvatsku „nikad izoštrenu pozornost“, koju je spomenuo Dragan Šimović u kontekstu djela Marka Martinovića, a koja je primjenjiva na veći dio književnosti bosanskohercegovačkih Hrvata. Želimo s našim izdanjima stići u svaki djelić svijeta gdje žive Hrvati porijeklom iz BiH, zbog čega ćemo uz tiskana objaviti i elektronička izdanja knjiga. Ogranak Matice hrvatske u Sarajevu planira izraditi posebnu mrežnu stranicu na kojoj će se moći kupiti e-izdanja za platforme Kindle i Kobe.

Planiramo aktivno raditi na promociji novih izdanja, što je po meni bila najveća slabost stare serije koja se uopće nije mogla pronaći u prodaji, s minimalno tri promocije – u Sarajevu, Mostaru i Zagrebu. Ipak, najvažnija zadaća ove edicije bit će podizanje svijesti samih Hrvata u BiH o važnosti i veličini vlastite književnosti. Pokušat ću u idućem razdoblju, kada prvo kolo izađe iz tiska, kontaktirati sva županijska ministarstva kulture, s ciljem da se barem po dva primjerka svake knjige nađu u svim srednjim školama koje rade po hrvatskom planu i programu, uključujući i gradske knjižnice i druge institucije, poput fakulteta.