Vrhunski roman o tišini, zaboravu i sjećanju

Neobičan je životni put Semezdina Mehmedinovića, pisca koji je čitav rat proveo u okupiranom Sarajevu, uređivao časopis Fantom slobode, pa potom s obitelji otišao u SAD. Njegova knjiga Sarajevo blues iz 1993. prevedena je na brojne jezike, kao i vrhunska poezija o ratu koju pjesnik ispisuje pišući o ratnom svagdanu. U SAD-u Mehmedinović nastavlja objavljivati, knjige mu izlaze u uglednoj izdavačkoj kući City ­Lights, u svojim knjigama proze propituje identitet, egzil, proces pisanja, vrijeme i sjećanje. Ističe i da su povod pisanju obiteljske tragedije, bolesti. Roman Me’med, bandana i pahuljica iz 2017. u kojem upravo piše o bolesti, ratu, ljubavi, sjećanju, te o putovanju sa sinom dobila je Nagradu Meša Selimović. Roman je preveden na brojne jezike.

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2025.

Mehmedinović se nakon dvadesetak godina odlučio vratiti u Bosnu i Hercegovinu kako bi se posvetio pisanju. Tada nastaje i Mali roman o tišini. To je važna knjiga za koju možemo reći da već postaje  kultna jer sadrži sjajne fragmente o jastvu, svijetu, književnosti, odrastanju, povratku, bolesti... On se vraća i putuje prostorom, šeta Sarajevom i Tuzlom u kojoj je rođen. Putuje i vremenom, pa knjiga svjedoči i o nepostojanju vremenskog kontinuiteta. Piščevo usporavanje omogućuje mu da osluškuje i vrijeme, onda i tijelo kroz delirij, eros u mladosti. On nije isti kao što je bio kad je odlazio, no ljudi koje susreće nakon toliko godina misle da je identičan i on ponovno na neki način igra ulogu samoga sebe. I to pitanje vremena, odnosa sjećanja, traganje i življenje u vremenu prošlom i ovom sada velika je tema romana u kojem se spominju brojna književna, filmska i likovna djela.

Dobro je sjetiti se Paula Valéryja koji je pisao o personnalité i moi. Personnalité je identitet kako nas vide drugi, a moi su unutrašnja jastva. To je biće izvan konvencija, a Mehmedinović sam ističe da je tek u svom noćnom životu samo ja. I kad se čita ovaj roman, asocijacije se vežu uz roman Povratak Filipa Latinovicza, na to da istinski povratak nije moguć. Pisac ističe kako je u mladosti učio iz Krležinih knjiga, i da je upravo jedan marginalni tekst iz njegova opusa, putopis u kojem opisuje izgradnju pruge Brčko–Banovići bio važan jer u njemu pisac tumači drugima Bosnu, pritom opisuje tunel koji je prokopan za potrebe pruge, a opis se širi u povijesnu alegoriju u kojoj je opisano blato, masno, panonsko blato, koje je progutalo stoljeća i civilizacije. Pisac se rodio u kući koja je stotinjak metara udaljena od tog tunela, i kada se suočio s metafizičkim pitanjem – odakle dolazim? – sjetio se opisa tog blata.

Taj kontrast između panonskog blata i mediteranske čežnje, jer zbog artritisa žudi za toplinom, iznimno je bitan, posebno to traganje za svjetlošću. Nije stoga slučajno da se često u romanu govori o fotografiji kao svjetlopisu. Walter Benjamin istaknuo je kako nad počecima fotografije leži magla i da fotograf donosi zapis svjetla. Roland Barthes pisao je kako je smrt eidos (narav) fotografije, ona svjedoči o postojanju nečega, ali i o umrtvljenju, ona je odsutnost i prisutnost. Kao što je to ovaj tekst, o onome što se može ispisati, i o onim prazninama koje ostaju izvan jezika. Jacques Derrida istaknuo je da je fotografija epistemološki okvir za promišljanje vremena i identiteta. A to i jesu teme Semezdina Mehmedinovića koji se ne bavi fikcijom u smislu izmišljanja priča. Pisac rastjeruje guste slojeve magle, da tako kažemo, i omogućuje da se sve to prošlo i sadašnje zapiše, registrira, da se uđe u prostor onkraj povijesti.

Divni fragmenti ove knjige puni su reminiscencija, nalazimo reprodukcije autorovih crteža i fotografija, ali je pritom posebno važna upravo ta tišina. Pisac se referira na roman Tišina velikoga Johna Cagea potaknut kompozicijom 4’ 33’’ koju je Cage skladao, bez tona, kao mjesto da se zapitamo o zvuku i postoji li uopće tišina. Jer i kad nema zvukova, čujemo krvotok tijela. I na kraju, tišina je jednaka smrti, izvan osjetila. Svojim pisanjem autor joj se približava bez straha, kao Benjaminov anđeo povijesti. Jer kako i započinje roman, pisati o sebi znači pisati o svome snu. A san je uvijek sjećanje na san, jer postoje praznine koje mi povezujemo. I tu se događaju sitna odstupanja kada oblikujemo život, jer ne prenosimo realnost, nego u jeziku ostaje sve ono nedorečeno što nas čini time da smo dvojnici samima sebi. Ta su odstupanja ujedno približavanja čitatelju koji čitajući upisuje sebe u tu bjelinu i ulazi u život junaka, kao astronaut u polje izvan gravitacije. Oslobođen boli.