Vječni rat između Rusije i Ukrajine u Gogoljevu romanu Taras Buljba

Rat Ukrajinaca i Rusa zašao je već u petu godinu, a na horizontu se ne nazire brzi završetak sukoba. Obavještajne službe nekih europskih zemalja (Estonija, Njemačka) prognozirale su da bi se rat ovim tempom mogao odužiti na gotovo čitavo desetljeće. Zaključivale su na temelju procjene da Rusija može voditi rat ovim intenzitetom deset godina. Sadašnja iranska kriza može još više ojačati kapacitete Rusije za nastavak rata s obzirom na pojačanu potražnju svjetskih tržišta za naftom i plinom iz njezinih izvora, a iz čega se najvećim dijelom i financira rat u Ukrajini. Pozicije zaraćenih strana toliko su udaljene jedna od druge da se takva pretpostavka doima realnom. Povjesničar i bivši ministar kulture Ruske Federacije Vladimir Medinski, jedan od glavnih ruskih pregovarača iz naj­užeg Putinova kruga, čak je prijetio ukrajinskoj strani „vječnim ratom“ na propalim pregovorima dviju strana održanima u svibnju 2025. godine u Istanbulu.

Mihály Zichy, ilustracija za roman N. V. Gogolja Taras Buljba, 1890.  / Izvor Wikipedia

Medinski je spominjanjem ove fraze aludirao na Veliki sjeverni rat (1700–1721) u kojem je na početku Rusija doživjela katastrofalan poraz od Šveđana na rijeci Narvi. Preokret u dugotrajnom ratu na bojišnici dogodio se 1709. u bitki kod ukrajinske Poltave, u Gogoljevu rodnom zavičaju, kada su Rusi pobijedili švedsku vojsku kralja Karla XII., čijoj su se strani pridružili ukrajinski kozaci pod vodstvom kozačkog hetmana Ivana Mazepe. Za Ruse pobjednički mir zaključen u Nystadu 1721. izveo je Rusiju Petra Velikog na pozornicu europske povijesti. Rusija postaje europska velesila za naredna razdoblja, stječe izlaz na Baltičko more i dolazi u posjed baltičkih područja Ingrije, Livonije (današnja Latvija), Karelije i Estonije uz prijašnje dobitke iz rata s Poljacima Kijeva i istočne Ukrajine.

Retorika „vječnog rata“ i povijesne analogije ruske politike

Medinski je „vječnim ratom“ iznio i stavove ruskih elita da su one ekspanzionističke, da će neumoljivo i beskompromisno ustrajati na ratnoj opciji iscrpljivanja Ukrajine i da je postojanje ovakve prozapadne Ukrajine egzistencijalna prijetnja opstanku Rusije, pa se nastavak rata iz ruske točke gledišta promatra kao moralni imperativ. Vojni aspekt u ruskoj povijesti bilo da je riječ o carskom ili sovjetskom razdoblju, ili onom današnje Putinove Rusije uvijek je zauzimao vrhovno mjesto u državnim politikama. Jer, kako je govorio ruski povjesničar Vasilij Ključevski (1841–1911), srž ruske povijesti ogleda se u „kolonizaciji golemih teritorija“, u ovladavanju nepreglednim prostranstvima Euroazije, stoga će hrvatski povjesničar Milan Šufflay moći s pravom zaključiti da je ruska povijest nerazmjerno više vojnička nego povijest zapadnih država. Ali ni ukrajinska tradicija nije ništa manje vojnička od ruske, ništa manje nije protjecala u kultu rata i ratovanja; radi se o narodu koji je čuvao granicu Poljskog Kraljevstva i imao također ulogu Antemurale Christianitatis u neprestanim sukobljavanjima s Turcima i Tatarima tijekom ranog novog vijeka, dočim je došavši pod Rusko Carstvo i sam sudjelovao u širenju granice toga imperija i u njegovim mnogobrojnim ratovima od Poljske do Sibira, od Kavkaza do srednje Azije.

Gogolj je htio dati poseban pijetet ratničkoj povijesti ukrajinskih kozaka u povijesnom romanu Taras Buljba. Ratnički moral kozaka posebno je obrađen u Gogoljevu djelu nastalom u doba romantizma kada se idealizirana kozačka prošlost doimala kao izgubljeno herojsko doba. Tarasova dva sina, Ostap i Andrej, povijesni su simboli dubokih raskola u ukrajinskom kozaštvu u 17. stoljeću između ruske i poljske orijentacije, upravo u onom vremenu u kojem je ukrajinsko kozaštvo tražilo svoje mjesto u povijesti, nastojeći osigurati poseban autonoman status ukrajinskog naroda uz pomoć okolnih imperija. I dok Ostap lojalnošću „majci Rusiji“ upućuje na djelovanje povijesnoga lika Bogdana Hmeljnickog, kozačkog vođe koji je 1654. godine sklopio savez s Rusijom, brat Andrej na suprotnoj strani predstavlja „izdajničku politiku“ već spomenutog kozačkog vođe Mazepe koji se okrenuo na stranu Poljaka i kasnije Šveda u ratu protiv Rusa početkom 18. stoljeća.

Kozaci između imperija: povijesni raskoli ukrajinskog prostora

U prologu romana Taras Buljba dočekuje sinove na povratku sa studija iz Kijevske bogoslovije, središta ukrajinskog pravoslavlja koje je u to vrijeme bilo pod jakim utjecajem katoličke obnove iz Poljske. Središnje mjesto romana je Zaporoška Sič, kozačka republika u koju dvojica sinova Andrej i Ostap putuju zajedno s ocem Tarasom. Gogolj je kroz duhovni i intelektualni Kijev i ratničko Zaporožje i kroz kretanja dvojice kozačke braće između ove dvije geografske točke htio naznačiti dvije glavne destinacije ukrajinske povijesti tog vremena.

Vodeći ih sa sobom u ratnu avanturu pretpostavio je Zaporožje Kijevu, ratovanje i herojstvo mirnom dobu i kreativnom stvaranju, odakle se „sloboda i kozaštvo razlijevaju po svoj Ukrajini“. Koreći majku što želi sinove zadržati na kućnom pragu, a ne ih poslati u ratni vihor, Taras im svima poručuje: „Kakvo maženje? Vaše je maženje ravno polje i dobar konj: to je vaše maženje! A vidite li ovu sablju? To je vaša majka! Sve su to besposlice što vam tutkaju u glavu: i akademija i sve te knjižnice, i filozofija…“ Otac je smatrao važnim školovanje sinova da se prometnu u buduće vođe svojeg naroda, inače ih ne bi slao u Kijev, ali po njemu „prava nauka“ i „škola“ stječe se u Zaporoškoj Siči, na onom izoliranom otoku na rijeci Dnjepar, okrenutom i posvećenom jedino vojevanju i ratničkom duhu, gdje ne mogu doprijeti kozački neprijatelji – ni Turci, ni Tatari, ali ni Poljaci. On im se pridružuje na putu u kozačku enklavu riječima da mu je milija ratnička avantura nego gospodarski i kućni poslovi: „Zar da sijem heljdu, grijem se uz peć, da čuvam ovce i svinje, da tratim vrijeme sa ženom, nek’ ga ona trati, ja neću! Pa što onda da nema rata? Idem ja onako s vama na Zaporožje, da se provedem.“ U pauzi od ratnih pohoda, kozak se bavio i gospodarstvom, poljoprivredom, obrtom i trgovinom, ali sve je to bilo uvijek podređeno ratničkom pozivu, rat mu je primarna zanimacija.

Nadalje, Gogolj ističe da se takva Tarasova ratoborna ličnost mogla samo isklesati u jednom opustošenom području, poharanom od mongolskih horda, pod čijim teretom je potonula srednjovjekovna civilizacija Kijevske Rusije.  A na čije je mjesto kasnije nastupilo polunomadsko kozaštvo stasalo na prostranstvima ukrajinske stepe. Reći će Gogolj da se „mirni slavenski duh zapalio ratničkim plamenom“ oličen u Tarasovim kozacima čiji su „stalna borba i nemiran život spasili Europu od onih neukrotivih nasrtaja koji su prijetili da je pregaze“. Ovime Gogolj želi kazati da prosvijećena Europa po kojoj je proputovao i u kojoj je boravio dobar dio godina svojega kratkog života, pri čemu je osobito cijenio Italiju, ima određeni moralni dug prema ukrajinskim kozacima, tim stražarima što su bdjeli na vratima Europe. Znakovito je da su i u sadašnjem ratu istu ulogu na sebe preuzeli i njihovi današnji potomci, četiri stoljeća kasnije Ukrajina ponovno brani Europu. Upozorio je i na drugu stranu medalje: kozaci nisu bili samo branitelji nego i agresivni napadači, npr. u opisu pokolja Židova i Poljaka kod opsade grada
Dubna.

Književni mit o ratu kao sudbini

Gogolj je na nekoliko mjesta u romanu donio istančan umjetnički prikaz ukrajinske stepe, nudeći žive slike zemlje i pejzaža gdje se odigravala kozačka povijest, gdje je ratovao snalažljivi kozački ratnik i gdje se upravo odvija današnji rat. Kozačkoj Ukrajini stalno prijeti gubitak slobode, zato se cijeni daleko više sablja nego pero, stoga i Taras poziva sinove da ostave pero i u ruke uzmu sablju. Premda je vladalo zatišje između kozaka i sultana i pristiglo je vrijeme mira, Taras nije vjerovao u trajnost mira zbog prijašnjeg iskustva stalnih sukobljavanja na granici svjetova, mir mu je nešto nestabilno i nesigurno, stoga on pošto-poto želi povesti rat koji je nametnut kozačkoj sudbini jer će potreba za njim doći prije ili kasnije, budući da je s Tatarima i Turcima pa i Poljacima na djelu „vječni rat“. Također smatra da kozaci bez rata postaju mlitavi, rasipaju energiju i prepuštaju se alkoholizmu i dekadenciji. I kad mu drugi kozački hetman kaže da se ne može ići u rat jer su se kozaci ugovorom zakleli na vjeru, to ne može prihvatiti jer „Bog i Sveto pismo naređuju da ratujemo s
nevjernicima“.

Međutim, roman završava tragično po obitelj Buljba, bumerang rata koji Taras dosljedno zaziva vraća se i uništava njegov život i oba sina. Andreja ubija osobno jer je zbog ljubavi prema lijepoj Poljakinji prešao na protivničku stranu i to čini bez previše razmišljanja i kajanja. Daleko manje košta bol zbog ubojstva vlastitog sina nego sramotan život u ratničkoj sredini sa spoznajom sinove izdaje. Žena i njezina ljepota nemaju što tražiti u ratničkom etosu kozaka gdje rat ostaje jedinom ljubavlju i strašću, zato postati nelojalan zbog žene izaziva prijezir u takvom moralnom kodeksu. Još se i na samrti stari hetman, kada su ga Poljaci pribili na drvo i živoga ga zapalili, obraća svojim drugovima kozacima ostavljajući im u testament da nastave „vječni rat“ usklikom: „Ne zaboravljajte me i idućeg proljeća dođite ponovno ovamo da ih dobro udarate.“

Sve etničke, vjerske i povijesne bliskosti Ukrajinaca i Rusa kao da još više otežavaju postizanje mira i pojačavaju mržnju. Što bi mislio Gogolj da je doživio rat svojih dvaju omiljenih pravoslavnih naroda, inače spreman opravdati u ime (pravoslavne) vjere ratne obračune s inovjercima? Dio odgovora zašto današnji rat toliko traje i ne naslućuje mu se kraj nalazi se i u Gogoljevoj literaturi o naslijeđu „vječnog rata“ koje kako vidimo i Ukrajinci i Rusi jednako baštine.