Violinistica Katarina Kocelj u Matici

Nakon što su nam se na protekla dva koncerta u okviru ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj predstavljale glazbene škole na skupnim koncertima, 13. travnja u Dvorani Jure Petričevića vratili smo se uobičajenim solističkim recitalima. Nastupila je violinistica Katarina Kocelj, studentica Muzičke akademije u Zagrebu u klasi Marca Grazianija, koja se već profilira kao tehnički pouzdana i interpretativno artikulirana glazbenica. Glazbeno obrazovanje započela je u Glazbenoj školi Elly Bašić u Zagrebu u klasi Ive Tovunac, a njezin dosadašnji razvoj potvrđuju i zapaženi natjecateljski uspjesi: prve nagrade na državnim natjecanjima (2022, 2024), kao i na natjecanjima Sonus u Križevcima, Poreč Fest i Međunarodnom natjecanju Matije Bravničara u Sloveniji. Oskarom znanja okitila se 2024. te redovito nastupa u različitim orkestralnim i komornim projektima, surađujući, među ostalima, sa Zadarskim komornim orkestrom, Zagrebačkom filharmonijom i ansamblom Acoustic Project, dok je međunarodno iskustvo stekla i kao članica Orkestra mladih Styriarte.

Katarina Kocelj / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Program recitala obuhvatio je Monolog za violinu solo Borisa Papandopula, Sonatu za violinu solo, op. 27 br. 2, Eugènea Ysaÿea, Sonatu za violinu i klavir br. 7 u c-molu, op. 30 br. 2, Ludwiga van Beethovena te na kraju Carmen-fantaziju Pabla de Sarasatea. Jasno je uočljivo kako su prevladala zahtjevna ciklična djela, s neuobičajenim naglaskom na djelima bez klavirske pratnje: Papandopulov Monolog pritom se oslanja na kontrast slobodnijih i za njega neizbježnih motoričkih odsjeka, u kojima se izmjenjuju refleksivni i virtuozniji impulsi, dok Ysaÿeova Sonata, osobito u početnom stavku s citatnim uporištem u Bachu, razvija slojevitu dramaturgiju između introspektivnih i ekspresivnih dijelova.

Bez obzira što joj se u drugom dijelu koncerta na klaviru priključio izvrsni Tibor Naglić, ostaje dojam kako se Katarina Kocelj u najboljem svjetlu pokazala samostalnim nastupom. Drugi dio svakako je obilježila opsežna Beethovenova Sonata koja bez obzira na jasno oblikovanu formalnu arhitekturu treba znalački biti zadržana na okupu u gotovo pola sata svirke, dok se u završnoj Sarasateovoj Fantaziji naglasak premjestio na virtuozni aspekt, s nizom tehnički zahtjevnih pasaža i stiliziranih opernih reminiscencija.

U takvu programskom okviru Katarina Kocelj pokazala je sigurnost u različitim izvedbenim kontekstima, od solističke izloženosti u Papandopulu i Ysaÿeu do partnerskog odnosa u Beethovenovoj Sonati. Njezino muziciranje karakteriziraju stabilan ton i jasno fraziranje, bez naglašene sklonosti prema interpretativnim krajnostima, što se osobito očitovalo u cikličnim  djelima koje je oblikovala pregledno i dosljedno, dok je u izvedbi Carmen-fantazije pokazala zavidnu tehničku preciznost i sigurnost u virtuoznim dionicama, bez gubitka kontrole nad glazbenim tokom.