Trojica veterana u potrazi za istinom

Luky, Grad pored luke

Iako na promotivnim fotografijama izgleda poput neuglađenog i čvrstog, suncem isklesanog kauboja iz kakve stare reklame za Marlboro, naš je Dragan Lukić Luky sentimentalan i romantičan tip – mnogo bliže estetici Nene Belana (s kojim je nekoć surađivao u Đavolima) nego Johnnyja Casha, recimo. Vinilnim EP-jem Grad pored luke splitski kantautor nakon trinaest godina samoizgnanstva sa scene vraća se „među žive“, ali diskretno i bez mnogo buke, u svome stilu. Ako tijekom duge i isprekidane karijere nikada nije postao zvijezda, razlog je što ga slava u konvencionalnom smislu po svoj prilici nije mnogo privlačila. No to ne umanjuje njegove doprinose, ne samo u Đavolima, nego i u vlastitome sastavu Tužne uši (u kojemu je svirao u dobi od šesnaest godina) te osobito na poziciji producenta kultnog TBF-a.

U ovom kaotičnom vremenu njegovo novo izdanje dodatno „strši“ introspekcijom i tipično mediteranskom poetikom: „Grad pored luke nije samo mjesto na zemljopisnoj karti, već i unutarnji prostor kojem se možemo i trebamo vratiti“, pojasnit će autor, dodajući da pjesme vrijede onoliko koliko u njima ima istine. „Sanjao sam jednom, ali ne sanjam više / sve su moje snove isprale kiše / život nije san“, pesimistična je konstatacija iz naslovne Grad pored luke – fino aranžirane urbane folk-pop balade, istkane od akustičnih gitara, violine i diskretne ritam sekcije. Nota romantičnog pesimizma provlači se cijelim EP-jem čiji je sadržaj, očito ne bez razloga, skrojen po mjeri pop standarda kasnih šezdesetih i sedamdesetih. Ta konstatacija najviše se osjeća u nostalgijom okupanoj Srce od zlata, a konačnu potvrdu dobiva u finalu: emotivnom remakeu Arsenova klasika Odabrat ćeš gore.

Izd. Croatia Records, EP, 2026.

Izd. Croatia Records, 2026. / Izd. Croatia Records, 2026.

Jurica Pađen & Aerodrom, Pali motore

Za razliku od Dragana Lukića, Jurica Pađen odrastao je i oblikovao se na sivom zagrebačkom asfaltu te u klubovima i dvoranama gdje je publika rijetko praštala greške; valjda je zato njegov izvođački mentalitet, osobito posljednjih desetljeća, uvijek bio rezultat tvrdokornoga realizma pomiješanog sa zrnom humora i blagim autoironijskim odmakom. To nipošto ne signalizira manjak osjećaja: od kasne inkarnacije Grupe 220 i prve postave Parnog valjka do vlastitog Aerodroma, Pađen se profilirao kao lucidan, katkada zajedljiv, ali senzibilan kroničar vlastitih, no i vanjskih „svjetova“ – i jedan od najboljih gitarista na sceni (njegovo umijeće na šest žica u najpročišćenijem obliku može se provjeriti na instrumentalnom albumu All Stars). Osobni i profesionalni kredo, kako je sâm nedavno pojasnio, svodi mu se na stalnu evoluciju, potrebu da „postaneš najbolja moguća verzija sebe“. S druge pak strane, njegovo je muziciranje bez iznimke upregnuto u potragu za savršeno melodioznom pop-rock pjesmom i radiofoničnim refrenima. A takvih je mnoštvo – preciznije, okruglih deset – na albumu Pali motore.

U skladu s naslovom, nema ovdje mnogo balada – zapravo, samo se posljednja, apokaliptično intonirana Ima li to kraja može podvesti pod tu kategoriju, i to vrlo uvjetno. Ostatak varira od srednjeg do žustrog tempa, s pokojim zgodnim klavirskim solom i raskošno produciranim zvukom na razmeđu mainstream rocka, rhythm and bluesa i neozbiljnog, lepršavog power popa kakav je, primjerice, Bura ore more. Donekle sličnoj kategoriji pripada i Šapni mi, vjerojatno najbolja pjesma na albumu, varljivo jednostavna i aranžirana po prokušanom Pađenovu receptu. Našlo se ovdje mjesta i za društveni komentar o nedodirljivosti i ispraznosti domaće društvene kreme, naslovljen Znaš ti ko sam ja, te za jednu autobiografsku, rhythm and bluesom protkanu Šta će biti s ovim malim. Što se, dakle, dogodilo s onim malim kojega je bilo teško zauzdati jer je „samo želio slobodu“, koji je „često bježao u svoj svijet i svirao gitaru svaki dan“? Vjerojatno ni on u to vrijeme nije mogao pretpostaviti da će 2026. snimiti album koji, doduše, nije u svemu savršen, ali još uvijek zvuči svježe, vitalno i energično.

Flea, Honora

Zanimljiva je životna priča basista Red Hot Chili Peppersa – priča koja ga je, u dobi od šezdeset tri godine, dovela do prvog „pravog“ samostalnog albuma. Pravim imenom Michael Balzary, Flea je kao dječak bio fasciniran jazzom, osobito majstorstvima Milesa Davisa, Cheta Bakera i Louisa Armstronga. U najmlađoj dobi svirao je trubu kojoj se sada, u poznoj fazi karijere, vraća na prvijencu Honora. Rezultat je iznenađujuće nadahnut rad, ni po čemu nalik stilu matičnoga sastava.

Zapravo, nije jednostavno opisati kako sve to zvuči.

Nakon kratkog kaotičnog uvoda Golden Wingship slijedi agresivna društveno angažirana tema A Plea, uz autorov apel za mirom i harmonijom: „Svi smo ovdje ljudi, ljudska bića / u ovome smo zajedno!“ U ležernijoj (mada ništa manje propulzivnoj) Traffic Lights vokal preuzima njegov stari znanac Thom Yorke, pa sve podsjeća na njihov zajednički „hobistički“ sastav Atoms for Peace. Od sjajne desetominutne Frailed album teče u osjetno meditativnijem stilu, krećući se po rubu jazza i unutar njega, uz primjese indie rocka i elektronike.

U reinterpretaciji klasika Jimmyja Webba, Wichita Lineman osvanuo je Nick Cave koji album nakratko odvodi na područje vokalnih balada, ali Honora uključuje još nekoliko imaginativnih obrada – primjerice, Mag­got Brain Georgea Clintona i Thinkin Bout You Franka Oceana. S druge pak strane, jazz standard Willow Weep for Me doživio je elektroničku dekonstrukciju i dodatno pridonio nepredvidivome tonu cijelog projekta. U nedavnom intervjuu Flea je istaknuo da je u nastanak Honore unio cijeloga sebe nastojeći izraziti onaj dio umjetničke osobnosti koji nije imao prigodu publici pokazati ranije, i to se, valja mu priznati, prepoznaje u svakom tonu ovog nekonvencionalnog i intrigantnog albuma.