Tom McCarthy, Snimanje „Utjelovljenja”

Roman Snimanje „Utjelovljenja” engleskog pisca Toma McCarthyja bavi se temama tehnologije, pokreta i suvremenog odnosa čovjeka i stroja.  Na hrvatskome su dosad objavljeni njegovi romani K i Ostatak, oba u prijevodu Deana Trdaka i u izdanju Oceanmora, a isti će nakladnik uskoro objaviti i prijevod romana Snimanje „Utjelovljenja”, kojemu je u središtu radnje potraga za nestalim predmetom iz arhiva Lillian Gilbreth, pionirke studija vremena i pokreta koja je pomaknula granice mjerenja ljudskih pokreta i produktivnosti. Taj nestali predmet, poznat kao Kutija 808, postaje gotovo mitski objekt koji mnogi žele pronaći jer se vjeruje da skriva ključ jedinstvenog pokreta. Usporedno s potragom, u romanu se priprema snimanje znanstveno-fantastičnog filma Utjelovljenje, čime McCarthy prepleće stvarni i metaforički prikaz pokreta, svijesti i tijela. Kroz slojevitu mrežu narativnih linija i koncepata autor istražuje utjecaj tehnologije na ljudsku prirodu, pitanje kako mediji i sistemi oblikuju naše identitete te granice između čovjeka i stroja.

DESET ZAPOVIJEDI ZA PRIKAZIVANJE SVEMIRSKIH PUTOVANJA U FILMOVIMA

Ili samo: Deset zapovijedi – ostalo se jasno vidi iz konteksta. Naslov je nov; format privlačniji. Kako stvari stoje, idu ovako:

1. Fizika – ona kondenzirane materije, primijenjena, partikularna, molekularna, atomska, fotonska, planetarna, plazmatska, nuklearna, nano-, astro-, geo- i ostale fizike – tvoj je Gospodin Bog. Fizika je izgradila tvoj svemirski brod; ona ga je uzdigla iz ropstva Zemlje i pokreće ga kamo god se odvažiš krenuti. Ona je ljubomoran bog: stvoriš li sebi rezbarene slike drugih bogova – osobito boga estetike, čiji je idol bludnica osjetilne percepcije – kaznit će grijeh otaca na djeci, do trećeg i četvrtog koljena, pa sve do kraja franšize.

2. Ne prikazuj svoje astronaute kako hodaju drugim planetima kao da su u šetnji Central Parkom. Pogledaj samo Arnieja (slajd 1) kako tumara marsovskim krajolikom: čak bi i tijelo tako čvrsto i mišićavo poput njegova težilo otprilike trećinu svoje zemaljske težine. Jesi li se ikada zapitao zašto Armstrong i Aldrin poskakuju na onim snimkama slijetanja na Mjesec? (Ako neki pametnjaković dometne Jer su lažirane, zaplijenit ću njegovo tijelo i poslati ga u Laboratorij za antimateriju u Marshall Space Flight Centru na trenutnu kondenzaciju i uništenje!) Na Jupiteru, skala na vagi naginje se u suprotnom smjeru: ondje bi težio gotovo tri puta više nego na Zemlji. Svaki put kada podigneš bedro i koljeno da napraviš korak naprijed, bilo bi to kao (slajd 2) trening na nožnom potisku s maksimalnim opterećenjem.

3. Ne dopusti svojim stručnjacima za vizualne efekte da stvore golemu eksploziju svaki put kad bude uništen borbeni svemirski brod ili svemirska postaja. To što su preplaćeni da izmišljaju stvari koje izgledaju cool nije opravdanje za kršenje osnovnih zakona mogućeg. Za eksploziju ili bilo kakav oblik izgaranja potreban je kisik – a u svemiru kisika nema. Pogledaj ove (slajd 3) plamene jezike u filmu Svemirski vojnici: čak se uzdižu prema gore (i to je pogreška; u svemiru nema „gore“ ili „dolje“) oko trupa brodova. A kad brodovi potpuno sagore, začuje se snažan „bum“ – što je, s obzirom na već spomenuti nedostatak kisika ili sličnog medija kroz koji bi zvučni valovi mogli putovati, jednako nemoguće. S druge strane, u filmu 2001.: Odiseja u svemiru, Kubrick gotovo sve prikazuje ispravno: kada Bowman (slajd 4) raznese vrata broda Discovery One kako bi se vratio u njega, događa se implozija, koja se odvija u vakuumu i u tišini…

    
Ben Briar okreće lice prema prozoru zrakoplova. Vani, kroz trostruki sloj stakla, vidi transatlantsko svitanje rastegnuto oko Zemljine krivulje, i to također u tri sloja: maglu, oblake, zamrznutu kopnenu masu. Sigurno su negdje iznad Newfoundlanda ili Grenlanda. Troposfera i arktička maglica, viski s ledom, njegova PowerPoint prezentacija. U filmu Interstellar, na planetu znanstvenika Manna bogatom amonijakom, smrznuti oblaci tvore  gornju površinu po kojoj se može hodati – što je također besmislica: led ne bi mogao tako visjeti u zraku. Trebao bi to dodati; možda u Zapovijed broj 9, onu o gravitaciji…

4. Poštuj zakone brzine i udaljenosti. Radiosignalu sa Zemlje trebalo bi dvadeset minuta da stigne do Marsa, našeg susjednog planeta. Ako si malo poduzetniji i šalješ misije na daleki kraj galaksije, taj se period može produžiti na mjesece, pa čak i godine. Trenutna telekomunikacija, razgovori tipa aktiviraj toplinski štit / kako je žena / grizu li ribe između Kontrole misije i zviježđa Canis Major, strogo su zabranjeni. Ako astronaut primi poruku dok ludo juri kroz Andromedu ili Triangulum, više je nego sigurno da je njezin pošiljatelj preminuo prije više od stoljeća.

     I kad smo već kod toga:

5. Ne dopuštaj svom junaku da putuje kroz vrijeme unatrag. Kao što nam je Einstein pokazao, vrijeme se može savijati i rastezati, ali ni on ni bilo koji drugi znanstvenik s trunkom vjerodostojnosti nikada nisu tvrdili da se može kretati unatrag. Jedina sila koja može prelaziti dimenzije je gravitacija (vidi Zapovijed broj 9). Čak i da je putovanje kroz vrijeme moguće (a ponovno: nije), za to bi bila potrebna ukupna količina sve postojeće energije u svemiru. Došavši u prošlost, ne biste mogli učiniti ništa kad bi ste onamo stigli, a ne bi ni postojalo „onamo“ na koje bi se moglo stići i nešto učiniti. Tlapnja da se može otići na maturalnu zabavu iz 1930-ih, zavesti vlastitu baku, spriječiti Drugi svjetski rat i promijeniti ishod bejzbolskog finala 1953. upravo je to: tlapnja…

    
Je li dio s bakom previše rizičan? Neće u Londonu surađivati s Disneyjem. Degree Zero je vrhunac hipsterske kulture; ili barem onoliko „hip“ koliko možeš biti s prometom većim od pedeset milijuna godišnje. A sudeći po specifikacijama, ovaj je projekt morao imati proračun otprilike dvostruko veći od toga. Riječ je o velikoj svemirskoj operi u stilu Ratova zvijezda, s princezama, otmičarima, piratima, krijumčarima; imperijalnim federacijama koje ubiru danak od okolnih vazalnih planeta čiji se postoci iznova pregovaraju svakog solarnog ciklusa na galaktičkim vijećanjima u čijim se dvoranama, hodnicima i dokovima u koje pristaju brodovi s veleposlanicima nude, sklapaju i izdaju tajni savezi… Briar ima nacrt scenarija, uguran ispod čaše viskija. Napisao ga je neki Norman Berul i prepun je kardinalnih pogrešaka. Uzmimo scenu u kojoj ljubavnik žene čijom će se udajom osigurati miraz i zacementirati mir u kraljevstvu šalje signal svojoj dragoj (spomenutoj zaručnici – ali ne njegovoj) pomoću lasera koji trepere na nebu iznad njezine kraljevske odaje, a projicira ih on sa svog broda koji se nalazi tik izvan stratosfere planeta njezina budućeg supruga (koji je također njegov posvojeni stric)… Ostavimo li po strani činjenicu da, ako to može vidjeti zaručnica, vjerojatno može i uvrijeđeni kralj, svi njegovi dvorjani, sluge, podanici pa čak i svemirski pijanac koji mokri u uličici ispred planetarnog bara – čak i ako zanemarimo tu činjenicu, scena ne dolazi u obzir jer… Briar ponovno spušta otisnuti list na kojem je dno čaše ostavilo trag poput vodenog žiga i pomiče Zapovijed broj 7 jedno mjesto prema gore.

6. Znaj da se laseri ne mogu vidjeti u svemiru. Laserski pokazivači koje napušeni fanovi u transu izvlače na koncertima Deada – promijeni referencu na Dead; ovi se klinci tada još nisu ni rodili.

     
– Ili u tehno klubovima vidljivi su zato što je zrak u dvoranama i skladištima zasićen česticama prašine. Isto kao i u tvojoj spavaćoj sobi: budući da je nikad ne usisavaš, možeš se zabavljati gledajući svog mačka (slajd 5) kako gubi ravnotežu dok pokušava uhvatiti crvenu ili zelenu crtu koju vidi, ali je ne može dodirnuti. Gade jedan. Ali u svemiru – nema prašine, nema mačaka, nema crta. Ta je soba usisana: sve je vakuum. Laserske zrake oružanog tipa mogle bi probiti trup tvog svemirskog broda, ali ih nećeš vidjeti. Čak i da si Jedi ratnik, ne bi vidio lasersku zraku, a kamoli imao dovoljno vremena reagirati i odbiti je vlastitim svjetlosnim mačem. Svjetlost putuje brzinom... da, svjetlosti. Refleksija do koje dođe prije nego što je netko uopće primijetio to nešto od čega se svjetlost odbija nije refleksija, već vremenski paradoks koji (vidi Zapovijed broj 5) u očima fizike izaziva gnušanje.

7. Sve je to važno. Prije stotinu i pedeset godina predsjednik Lincoln (slajd 6) potaknuo je osnivanje Nacionalne akademije znanosti. Zašto? Jer je shvatio da je za modernitet i napredak, za republiku, za samu demokraciju, od ključne važnosti da javnost razumije znanost. Drugi put, put neznanja i praznovjerja, vodi ravno natrag do Salema. A možda je, samo možda, Lincoln također naslutio ulogu koju će spekulacija, zabava i mašta igrati u budućnosti nove republike. Uostalom, zar i njezino stvaranje nije zahtijevalo i uključivalo silan skok mašte? Fizika, unatoč svom oslanjanju na dokaze, također je kreativno putovanje, zalaženje u najdalekije –

   
 najudaljenije

    
– najudaljenije predjele mašte. Savijamo prostor iznutra prema van u pokušaju da zamislimo oblik svemira. Istjerujemo paralelne svjetove iz rupa na kutijama u kojima su mačke (i mi smo gadovi). Sudaramo čestice nevjerojatnim brzinama samo radi uzbuđenja da vidimo što će se dogoditi. A sve te aktivnosti koštaju (slajd 7) novca, i (slajd 8) još novca, i (slajd 9) još više novca. Mi znanstvenici trošimo toliko novca da cijena vaših raskošnih projekata izgledaju poput sitniša iz kutije za milodare. Odakle dolazi naš novac? Od vlade. A što oblikuje proračunsku politiku vlade? Javno mnijenje. Ako javnost nije oduševljena mogućnošću otkrića Higgsova bozona i otključavanja multiverzuma, Kongres nam neće poslati porezne dolare da ih mi otkrijemo i otključamo.

8. Tu nastupate vi: vi ste naše sučelje, veza s javnošću. Kroz vas usađujemo ljubav prema znanosti. I mi vama služimo kao sučelje; prema vjerodostojnosti, obustavi nevjerice, svemu onom sranju iz osnova Aristotela. Ako se vaš film ne temelji na uvjerljivim pretpostavkama, on neće prenijeti gledatelje u svoj svijet, neće ih očarati, a oni će biti još manje skloni izdvojiti svoj novac kako bi ga uopće pogledali. A to je loše – za vas, za nas, za sve. Mi vas štitimo od takva ishoda, baš kao što vi štitite nas od toga da se prekine naš lanac opskrbe. To je simbioza: kao između kolibrića i matičnjaka, crijeva i dobrih bakterija, skušca pratibroda i morskog psa. Što nas, vraćajući se u naš multiverzum, naš krhki trenutak u prostor-vremenu, dovodi do razloga zbog kojeg  ste me pozvali ovamo, u vaše divne i impresivne studije – i zašto sam ja, kao viši partner Two Cultures Consultancyja, prihvatio taj poziv. Što nas dovodi do…

     
Briar ponovno podiže čašu, otpija gutljaj, zatim se opušta u sjedalu, dok se jastučići za potporu donjeg dijela leđa prilagođavaju obliku njegove kralježnice i rebara. NASA mu nikad nije plaćala da leti prvom klasom. S pedeset i osam godina, u ovom se okruženju osjeća kao dječak u trgovini igračaka – mora se oduprijeti porivu da pritisne svaki gumb,  priključi svaki kabel u svaku utičnicu,  pronađe još neki slobodan komadić kože po kojem bi razmazao svaki od besplatnih losiona iz nesesera. Djelomično spušta poklopac laptopa i aktivira svoju samostojeću konzolu za zabavu. Komedija. Teorija velikog praska: zašto ne?

     
Tu je aspergični Sheldon u svojoj dnevnoj sobi, raspravlja s neuroznanstvenicom Amy, svojom djevojkom, o pravilima koja se odnose na dileme proizašle iz hipotetskog poteza u igri Dungeons and Dragons. Amy je, kao i uvijek, hladna i logična. Sheldon, s druge strane, igra teatralno i strastveno: iskreno je povrijeđen što ona ne vidi permutaciju u igri iz njegove perspektive, nervozno korača po setu, susprežući suze. Iza njega je bijela ploča, prekrivena algebarskim zapisima koje on i njegovi prijatelji neprestano škrabaju. Briar pritisne pauzu na konzoli na  naslonu za ruke i, žmirkajući, pažljivo promatra sliku, proučavajući što ondje piše.

     
To je Feynmanov dijagram; ravne, crne crte sa strelicama i plave, vijugave, bez strelica koje modeliraju prolaz fermiona i fotona kroz interakcijski slijed. Netko je napisao domaću zadaću: svi vrhovi imaju jednu liniju sa strelicom koja dolazi prema sinusnoj liniji i drugu koja izlazi, nagnutu pod četrdeset i pet stupnjeva. Pozitroni su označeni kao e+, elektroni kao e-, fotoni kao gamma, Y. Briar izbacuje donju usnicu i kima glavom s odobravanjem, naginje čašu prema ekranu i zatim je podiže prema ustima. No upravo dok tekućina dodiruje njegov jezik, tren prije nego što će ga blagosloviti zadovoljstvo, ono biva grubo istrgnuto, isparivši s njegova nepca pri samom pogledu na… Što je ovo? U donjem desnom dijelu ploče imamo kaon, sastavljen od gornjeg i stranog antikvarka (u, s: u redu), koji se raspada na tri piona (π+, π+ i π-: također u redu), s dva međukoraka koja uključuju W bozon (plavo W+: dobro) i gluon (zeleno g: sve u redu) – ali gluon, čiji bi prolaz trebao biti označen spiralom, umjesto toga je prikazan kao cik-cak linija koja se dalje množi u grane na koje su strelice dodane bez ikakva reda, kao da se radi o mnoštvu tek propupalih listova… što je, kao što zna svaki štreber s Caltecha, potpuno apsurdno. To čini ruglo od cijelog dijagrama, likova, scene, serije u cjelini. Otići toliko daleko, napraviti sav taj istraživački posao, pa onda…

     
Briar guta, ali ne osjeća okus. Ponovno podiže poklopac laptopa.

9. Crne rupe. Nemojte da počnem o crnim rupama… – ali shvati da se ne može koncentrirati. Niz grlo ulijeva preostali, sad već razvodnjen, viski s ledenim kockicama punim CO₂ i pritišće gumb da pozove stjuardesu i naruči novi. Cik-cak linije. Kad je stjuardesa otišla, spušta poklopac laptopa, sprema ga i nastavlja listati izbornik sustava za zabavu u letu, na kraju se odlučivši za kanal s crtićima.