Rezignirana putujuća trupa

Prvi susret s ovim komadom, točnije pjesmom Drveni mač, zbio se prošle godine kada su se njome služili studenti i prosvjednici u Srbiji netom nakon Simovićeve smrti. Drveni mač u kontekst tog pokreta otpora protiv autoritarnog režima uklapa se savršeno, ali dakako sama metafora drvenog mača kao svemogućeg oružja „običnog“ čovjeka nije ograničena na državne granice. Zbog ovog podosta upečatljivog upoznavanja i aktualnog konteksta, postojala su određena očekivanja s moje strane za prvu hrvatsku adaptaciju Simovićeva komada Putujuće kazalište Šopalović u Kerempuhu. Ipak, ono što se može pogledati na Kerempuhovoj sceni, nažalost, teško se može mjeriti sa stvarnim aktualnim aktivističkim pokretima i ovogodišnjom geopolitičkom slikom svijeta.

Svi su iz trupe tijekom trajanja komada toliko opsjednuti samima sobom da njihovo zajedništvo ne dolazi do izražaja / Snimio Mario Delić

Najprije, iznenađuje svojevrsni anakronizam adaptacije redatelja Aleksandra Popovskog i dramaturginje Dore Delbianco. Pod time ne mislim nužno na izostanak tekstualnih ili vizualnih referenci na aktualne ratove po svijetu, nego na gotovo potpuni manjak samosvijesti zašto je baš ta drama postavljena u tom kazalištu. Dramska situacija putujućeg kazališta tijekom rata u stradalim mjestima nedovoljno je naglašena ili istražena na sceni, dakle ostaje samo situacijom bez ikakve napetosti. Kako je riječ o tragikomediji, oba su tona – i tragični i komični – neujednačena. Glumački ansambl kao da nikako ne uspijeva pogoditi ritam izmjena dvaju oprečnih sentimenata, od početka energetski djeluju rezignirano i pobijeđeno, osim u scenama kada skupno recitiraju stihove pjesama ukomponiranih u dramu. U tim se dijelovima daje dovoljno prostora da se upiju misaone ideje o kazalištu i ratu iz dramatičareva pera. Iako, ti poetski elementi drame očuvani su samo u jeziku, ne i u motivima primjerice krvavih tragova koji prate pojedine likove.

Scena je uglavnom prazna, pod je prikriven suhim lišćem i zemljom (scenografija Vanja Magić) što vizualno slika turobno mjesto opustošeno ratom. Na sredini je postavljeno bijelo platno s funkcijom zastora iza kojega se ponajviše skrivaju glumci putujuće trupe (Borko Perić, Marko Makovičić, Anita Matić Delić i Josipa Anković), kao da je to platno neka granica sigurnog kruga gdje se mogu sakriti. Tijekom trajanja predstave po bijelom će se platnu slijevati crvena boja jasno signalizirajući stradavanja, ali i tenziju među likovima. Platno će poslužiti i pred kraj za prikaz animacije brutalne scene nasilja koja previše odskače od zadane estetike i režije, djelujući kao lagano rješenje za izbjegavanje igranja nasilja na pozornici. Očekivano, postoji antagonizam prema glumcima od strane sugrađana i ostatka ansambla (Dražen Čuček, Ozren Opačić, Tarik Filipović, Damir Poljičak, Ines Bojanić, Ornela Vištica i Josip Brakus), ti ljudi pogođeni ratom ne pokazuju razumijevanje prema glumačkom poslu, niti vide umjetnost kao opciju eskapizma od depresivne stvarnosti u kojoj se nalaze.

Iznenađuje i svojevrsna nezainteresiranost ove adaptacije za likove glumačkog ansambla i njihove dinamike. Svatko od njih četvero igra određeni tip glumca: Josipa Anković je Sofija Subotić, mlada glumica kojoj zbog godina pripadne glavna ženska uloga, dok Anita Matić Delić igra ulogu njezine starije kolegice Elizabete Protić, samoprozvane vrhunske tragičarke kojoj je dodijeljena glavna sporedna uloga oca iz Schillerovih Razbojnika koje trupa pokušava postaviti u slavonskom mjestu. Borko Perić igra Matiju Šopalovića, redatelja-glumca i predvodnika trupe, a najzanimljiviji je Marko Makovičić kao Filip Trnavac, glumac koji kroz komad odbija stvarnost i zamjenjuje je fiktivnim svjetovima dramskih tekstova. Bilo da se radi o gubljenju razuma i nerazlikovanju granica između kazališta i života ili pak svjesnoj negaciji stvarnosti, ova ambivalentna metaigra na kraju ostavlja gorak okus te Filipa košta života. Njegov lik najviše utjelovljuje metaforu drvenog mača koji uglavnom dominira u prvoj trećini predstave – glumac koji svoje oružje mašte koristi kako bi spasio nevine.

Ipak, njegova žrtva i tragedija slabo dolaze do izražaja zbog neuvjerljiva tugovanja njegovih kolega iz trupe. Svi iz trupe ustvari su tijekom komada toliko opsjednuti samima sobom da njihovo zajedništvo ne dolazi do izražaja, a čini se da je to slučaj i kod čitavog ansambla. Likovi i njihovi međusobni odnosi svedeni su na karikature, što kod publike ne razvija simpatiju nego iritaciju i nezainteresiranost za sudbinu članova trupe koji bi nam valjda pokazali da čak i puki eskapizam u umjetnost ima smisla u životno teškim situacijama.