Razudba slijepe ludosti

Nakon nedavnog Sna Ivanjske noći i plesnog Othella, na pozornici varaždinskog HNK zaživjela je najdirljivija Shakespeareova tragedija. Njome engleski bard kroz osobne rasape slika kaljužu političkog sustava, ali prije svega tumači ljudsku žudnju za moći i potvrdom, čiji je korijen u ljudskim slabostima, sljepilu i narcisoidnosti. Vežući uz tu žudnju snažan motiv ludila, stvarnog i hinjenog, Shakespeare ne stvara hibridne junake, nego oblikuje svijet kakav uistinu jest, no skriven iza zastora koji nam partnerski razmiče. Redatelj Ivan Plazibat u taštini i impulzivnosti ostarjelog kralja, kao i u otporu i ustrajavanju na istini mlade Cordelije pronalazi reference na aktualna politička zbivanja, kako globalna tako i regionalna. Pritom profinjen, ali protočan prijevod Antuna Šoljana približava tragediju suvremenoj publici, što se željelo postići i skraćivanjem teksta, u kojem je prilagodbom izbačen lik vojvode od Cornwalla, pa je njegova okrutnost razdijeljena na dvije starije Learove kćeri.

Varaždinski ansambl nijansirano nam prenosi univerzalnu poruku Kralja Leara / Snimio Marko Ercegović

Shakespeareova je tragedija 120. premijera nacionalnog prvaka Ljubomira Kerekeša, koji Leara igra izbjegavajući pretencioznost u govoru i gesti, i time uvjerljivo dočarava sebeljublje i tvrdokornost kojima će se kralj uništiti. Kad ga silaznom licitacijom oko broja preostale pratnje konačno odbiju nekad laskave kćeri Goneril i Regan (uigrane Hana Hegedušić i Tea Harčević), čime stari kralj ostaje posve ogoljen, bez ljubavi i moći, Kerekeš uspijeva iznimno dirljivom, bezglasnom izražajnošću dočarati ošamućenost i bol koje iniciraju njegovo ludilo, najvidljivije za oluje i lutanja u pustari.  

U dvostrukoj ulozi Cordelije i Lude glas razuma je Dea Presečki koja na varaždinskoj pozornici ponovno pokazuje i pjevačke sposobnosti, usto muzicirajući na mandolini (skladateljica je Nevena Glušica), pitajući se u posve suvremenoj baladi jesu li zvijezde krive što ludi vode slijepe. Riječi su to grofa od Gloucestera, Learova odanoga prijatelja (potresna gluma Marinka Leša), koji će pravu prirodu svog nezakonitog sina Edmunda razaznati tek nakon što mu Goneril, sumanuta od bijesa, iskopa oči. Podmuklicu Edmunda, prijetvornog spletkara opterećenog položajem izvanbračnoga djeteta, u dinamičnom dvostrukom registru pogađa Lovro Rimac, dodajući k svemu i ljubavničku manipulaciju starijim Learovim kćerima. Obmanuta Gloucesterova sina Edgara naturalistički igra Karlo Mrkša, jednako uspješan kao naoko sulud, gotovo zastrašujući prosjak za suđenja nevidljivim kćerima u pustari, te brižan sin koji spašava oca od smrti, a valja naglasiti i njegovu završnu glazbenu refleksiju.  

U predstavu nam kratke humorne predahe donose Lear svojim (bez)umnim zaključcima, Luda zaigranim i ponekad lascivnim opaskama, te prerušeni grof od Kenta (Sunčana Zelenika Konjević), osobito kad se obračunava sa strašljivim Gonerilinim slugom Oswaldom (Vid Ćosić). Pavle Matuško kao vojvoda od Albanyja prkosit će već sumanutoj Goneril, dok je višestruke uloge, od francuskog kralja do konja, odigrao Robert Španić.

Kostimi Petre Pavičić prikazuju mitsko srednjovjekovlje u kojem, sukladno ozračju, prevladava crna boja, od čega odudaraju Gonerilina plava i Cordelijina bijela korzetirana haljina. I scenografija Davora Molnara ogoljena je poput likova, pa su to efektniji povremeni bljeskovi neonskih svjetala, uključujući svojevrsne baklje ili futurističke mačeve, a stup ulične rasvjete stalno nas podsjeća na suvremenost (i svevremenost) događanja, baš kao i anakroni rekviziti, poput automatskih pušaka ili putnih torbi. Uvodno scenografsko rješenje, rešetke koje razdvajaju scenu, najavljuje Learovu završnu dezorijentaciju: dok ga zarobljenog odvode s Cordelijom, on joj kazuje kako će u tamnici, dok je moli za oprost, zajedno pjevati kao ptice u kavezu. Što je, naposljetku, ljubav doli sljepilo kojim se dolazi do oku nevidljivih uvida? Motivom sljepila Shakespeare je posvema protkao svoju tragediju, za njega su osakaćene duplje mjesto za staklene oči kojima se od političara preuzima moć da se vidi i ono što ne postoji.

Varaždinski ansambl nijansirano nam prenosi univerzalnu poruku Kralja Leara, sadržanu u preciznoj razudbi ljudskog častohleplja i bolesnih ambicija, kao i u prikazu samospoznaje koju donosi patnja, dok su pritom izdaja, bolni obiteljski slomovi, mračne državne spletke i ludilo čvrst okvir u kojem je apsurd strašnog kraja predstavljen kraljevom razornom emocionalnom implozijom. Takvo je samouništenje to kobnije jer nije skriveno niti je došlo iznenada – izgubljeni je moćnik polako gubio sve, te mu na kraju nije preostalo, dok pada na mrtvu kćer, čak ni vrijeme za žalovanje.