Raskol između duhovnog prkosa i tjelesne žudnje

Nije baš uobičajeno, ali dogodilo se: prvo izdanje romana Božidara Brezinščaka Bagole Traganje za samim sobom tiskano je u nakladi beogradske Prosvete 1980. godine, a drugo, dopunjeno izdanje objavila je nakon gotovo pola stoljeća zaprešićka Fraktura. Što je tu bilo neobično? Neobična je bila reakcija prvog nakladnika. Roman je naime ušao u uži izbor dviju tada važnih i uglednih državnih nagrada – Vjesnikove „Ivan Goran Kovačić“ i NIN-ove u Beogradu (mišljenje struke), relativno je brzo rasprodan (reakcija čitatelja), a dodamo li tome intrigantnost teme, označene „svojevrsnom senzacijom“, jedina je logična reakcija iz nakladnikove perspektive morala biti novo izdanje. Međutim, to je izostalo, a mi danas možemo samo nagađati jesu li se zainteresirane strane izvan izdavačke kuće odlučile za rješenje „ne talasaj dalje“, tj. za što manje gubitke (moralne, vjerske, ideološke ili neke druge).

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2025.

U žanrovskom pogledu Traganje za samim sobom roman je o odgoju (njem. Bildungsroman), s dosta autobiografskog, dnevničkog i putopisnog te nešto elemenata političkog i policijskog žanra. Radnja se zbiva u Ljubljani, Zagrebu, Eichstättu, Münchenu, ponovno u Zagrebu i Münchenu te u Beogradu, s tim da se u naslovu svakog od sedam poglavlja precizno navode godine kada se što događa. Iznimno važno razdoblje u životu svakog ljudskog bića, ono od dvadesete do tridesete godine života, ovdje je za protagonista (= autora = Brezinščaka Bagolu; kao i za njegove dvojnike Rajka, Janka i Rikarda) obuhvaćeno u kontinuitetu od 1968. do 1978.

Već u prvom poglavlju romana, kada tek zakoračuje u treće desetljeće svog života, glavni lik, sjemeništarac koji piše pjesme, nedvosmisleno nagovješćuje svoju zbunjenost, nemir i sumnju što će ga lomiti na putu traganja za samim sobom. Zbunjuje ga spoznaja da je pjesnik u njemu „potpuno oprečan studentu teologije“. Pita se je li se doista svjesno odlučio za svećenički i misionarski poziv, ili je u pozadini emocionalna vezanost uz tradiciju Hrvatskog zagorja i ovdašnjih seljaka koji u svećeniku vide najčasnijeg predstavnika vlastelinskog soja? Naslućuje iskušeničku sudbinu – stalne izazove koji će stvarati sudare prokletog i svetog. Pokušava se snaći u situaciji u kojoj osjeća da gubi tlo pod nogama, pa uporno traži neki tračak nade i olakšanja. Najradije sluša predavanja Antona Trstenjaka i ontologiju Janeza Janžekoviča, koji kaže da „u sve možemo sumnjati, jedino ne možemo sumnjati u to da sumnjamo. Prema tome, želim li se domoći izvjesnosti, moram polaziti od sebe. Od sebe kao teocentrički usmjerenog čovjeka. (…) od čovjeka s osobnom duhovnošću i promišljanjem.“

Put koji je glavni junak ove priče prošao u nastojanju da pomiri dvije svoje velike želje – pjesnika i svećenika u jednoj osobi – metaforički možda najslikovitije iskazuje naslov Bagolina intervjua Od Krista do Jude objavljena u Vjesniku u srijedu 29. rujna 1976. godine. Od početka je zapravo bilo jasno da želja za slobodom i hijerarhijska stega, zov tijela i zov svećenstva, ne mogu skupa. Ili kako je sam Bagola zaključio: „Imperativ erotike uzdrmao je gramatiku Očenaša u meni.“ Napetosti su bile vidljive od početka, a povodi različiti. Kad je 1971. godine primio nagradu Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku, rektor kaptolske Bogoslovije Ivan Golub posebno je istaknuo da je on prvi bogoslov i pjesnik kojemu je dodijeljena državna, „komunistička“ nagrada za pjesništvo, a Bagola je dodao da će na osnovi toga „pojedini crkveni dostojanstvenici zacijelo zaključiti da sam ‘prodao dušu vragu’“. A događaji koji su se zbili nakon što je u Večernjem listu 15. prosinca 1973. objavljena njegova priča Žrtva unatoč svemu, posebno su mu teško pali. Najprije mu je naređeno da u roku 48 sati pokupi svoje stvari i napusti Bogosloviju, a samo 12 sati prije đakonskog ređenja kojem je trebao pristupiti, pa dok je na svečanosti očekivao roditelje i prijatelje iz Zagorja, pozvao ga je rektor i pomoćni biskup u svoj ured da mu kaže „da je bezbožnik i neprijatelj evanđelja“ i da ga „Preuzvišeni otac Nadbiskup ne želi ni vidjeti ni čuti“.

Zbivanja u romanu uglavnom su ispripovijedana vremenski sukcesivno, što upada u oči čim se pogleda sadržaj; no nije rijetkost da se pripovjedač posluži i retrospekcijama, kad se vraća u prošlost, osobito u rano djetinjstvo i školske dane u zavičajnom Humu na Sutli, uz granicu sa Slovenijom. Tekst romana već se i grafički doima fragmentarnim i labavo vezanim zbog dnevničkih zabilješki, kratkih citatnih dionica iz knjiga, časopisa, iz obilne korespondencije s umjetnicima i redakcijama, pripovjedačevih kratkih komentara pojedinih situacija, misli, eseja, političkih zastranjenja. Dojmu o fragmentarnosti teksta – ali fluidnoj fragmentarnosti – pridonosi spominjanje velikog broja domaćih i svjetskih pjesnika, prozaista, filozofa, likovnih i drugih umjetnika. Izuzetak čini tridesetak kratkih, čvrsto strukturiranih i povezanih priča ukomponiranih u tkivo romana.

Tiskanjem drugog, dopunjenog izdanja romana Traganje za samim sobom (gotovo 300 stranica, prema 165 u prvom), s pogovorom esejista i kritičara Zdravka Zime koji je uvjerljivo osmislio njegov literarni, psihološki i društveni kontekst, Fraktura je povukla dobar potez, u prvom redu dobar za publiku. Iako se činilo da je prvo izdanje romana, nakon upečatljivog starta, nekako s vremenom blijedjelo i izmicalo s obzora, dopunjeni tekst podsjeća čitatelja da je pred njim zanimljivo, uzbudljivo, snažno, na trenutke vrlo dramatično i dobro pisano štivo.