Odlazak maga devete umjetnosti

U životu svakog ljubitelja stripa postoji nekoliko prijelomnih trenutaka, nakon kojih više ništa nije isto. Zbog kojih dotadašnje perspektive postaju skučene i nedovoljne, u trenu se ruše postojeći imaginarni stripofilski svjetovi i stvaraju novi, dok dotad omiljeni junaci i autori padaju u drugi ili treći plan i postaju dio (nostalgične) prošlosti, a na tron sjedaju novi likovi i njihovi kreatori, nove poetike i izvedbeni stilovi, novi autorski senzibiliteti i pristupi. To ponekad ide toliko daleko da nakon svega 50-ak pročitanih stranica nekog albuma čitave škole stripa ustupaju mjesta novima, zanimljivijima, intrigantnijima, suvremenijima, možda i modernijima i duhom i izvedbom. Nedavno preminuli belgijski primarno crtač, ali povremeno i scenarist, Hermann Huppen odgovoran je za čak tri takva prijelomna trenutka u cjeloživotnoj ljubavi prema devetoj umjetnosti potpisanog stripofila.

Meštar stripa Hermann Huppen / Izvor Wikipedia / Snimio Stephane Mahot

Umjetnik koji je svoje radove potpisivao isključivo imenom, što je vrlo brzo postalo znakom zajamčene kakvoće u pripovijedanju priča u kvadratićima, danas bi se reklo brenda koji je artizam maestralno spajao sa zabavom, autora ovoga oproštaja prvi put je poput groma ošinuo već u nježnoj dječačkoj dobi, kad mu je bilo devet ili deset godina. Klinac koji je dotad gutao pustolovine isključivo junaka talijanske izdavačke kuće Bonelli, maštajući o tome da poput Komandanta Marka američke domoljube u rastu za neovisnost predvodi u borbi protiv engleskih okupatora te uporno gnjaveći oca da mu izradi sjekiru identičnu onoj kojom pravdu i red u Darkwoodu zavodi Duh sa sjekirom Zagor, zbog mladosti je propustio drugi broj sarajevske strip-revije Strip art u kojoj se pod naslovom Noć grabljivica premijerno mogla pročitati prva epizoda sjajnog Hermannova serijala Jeremiah, baš kao što je iz istih razloga godinama ranije propustio prvi broj splitske strip-revije Cak u kojem su objavljeni dijelovi prvih epizoda majstorovih serijala Comanche i Bernard Prince. Te će mu revije u ruke dospjeti tek nekoliko godina kasnije, baš kao i neki primjerci tadašnjeg tjednika Stripoteka s Hermannovim stripovima, tijekom jedne akcije prikupljanja starog papira.

Hermannovi stripovi Jeremiah, Bernard Prince, Comanche i Tornjevi Bois-Mauryja ostaju trajne vrijednosti i neka od najznačajnijih ostvarenja u povijesti devete umjetnosti

Prvi susret s belgijskim meštrom tako je uslijedio tek 1983. u devetom broju magazina Gigant koji je u cijelosti bio posvećen Bernardu Princeu. Sve za što je taj klinac do tada vjerovao da voli u stripu, bonelijevsku shematičnost, naivnost, infantilnost, manihejstvo i simplifikacije, u trenutku je palo u vodu. Pustolovine Bernarda Princea, mornara Barneyja Jordana i dječaka Djinna doslovce su mu otvorile vrata nove stripovske percepcije, posebno u trećoj epizodi Granica pakla, osvojivši ga energičnošću, dinamikom, slikovitim likovima i sjajno napisanim scenarijima te dakako humorom, za koje je bio zaslužan izvrsni scenarist Michel Regnier Greg. Ali ponajprije Hermannovim crtežom, iznimno bogatim, detaljnim, razigranim, s odličnim korištenjem tuša, sa savršenim odabirima perspektiva i kompozicija kadrova, s efektnim nizanjem cliffhangera na gotovo svakoj stranici te s praktički filmskim kadriranjem i izuzetno tečnom naracijom uz korištenje elipsi.

Filmsko kadriranje s elegantnom eliptičnom naracijom do izražaja će doći osobito u serijalu Jeremiah, postapokaliptičnoj varijaciji vesterna o doživljajima mladog naslovnog junaka i njegovog suputnika Kurdyja, cinika i antijunaka koji funkcionira kao odličan kontrapunkt Jeremijinu idealizmu. Kad je prvi put počeo listati sedmu epizodu serijala Afromerica, tijekom druge polovice 1980-ih objavljenu kao jedan od prvih albuma francusko-belgijske škole u boji (ne računajući ranija izdanja Luckyja Lukea i Asterixa), više potpisanom ljubitelju devete umjetnosti doslovce su zadrhtale ruke. Hermann je ovaj put bio i scenarist, što se kasnije neće uvijek pokazati kao najsretniji izbor, a filmska vizualna naracija jednostavno vas je morala zatraviti već na prvim stranicama.

Treći i zasad posljednji put kad je belgijski meštar stripa oduševio vašeg kritičara bilo je u desetodijelnom serijalu Tornjevi Bois-Mauryja, koji je dostojno domaće izdanje doživio tek prije pet godina, a kasnije je dobio i za nijansu slabiji nastavak Bois-Maury. Sugestivnost, detaljizam, raskošan i krajnje nenametljiv kolorit te dakako filmičnost u pustolovinama likova koji su zbog časti spremni žrtvovati i život tu su bili nadopunjeni naglašeno studioznom i minucioznom rekonstrukcijom srednjeg vijeka, s precizno nacrtanim dvorcima, crkvama, zvonicima, konjskom opremom, štitovima, odjećom i svime ostalim što je zaokružilo još jedan fascinantan stripovski svijet velikog Hermanna Huppena.

Imao je on i slabijih djela, ponajviše u posljednjoj fazi stvaralaštva u kojoj je na pojedinačnim albumima intenzivno surađivao s ne osobito darovitim sinom Yvesom u ulozi scenarista, kao i (naj)mlađim čitateljima namijenjenu zabavnu i šarmantnu trodijelnu priču o pustolovinama dječaka Nicka, otvorenu posvetu antologijskom Malom Nemu Winsora McCaya. No zauvijek ostaju Jeremiah, Bernard Prince, Comanche i Tornjevi Bois-Mauryja kao trajne vrijednosti i neka od najznačajnijih ostvarenja u povijesti devete umjetnosti kojima se ljubitelji stripa mogu vraćati uvijek i iznova.