O (ne)vidljivosti, odgovornosti i granicama prevođenja

U vremenu koje sve češće slavi brzinu, površnost i trenutačnu dostupnost sadržaja, razgovori o prevođenju rijetko dospijevaju u središte javne pozornosti. Upravo zato tribina Tajni život prijevoda djeluje kao važan korektiv takvih tendencija, ali i kao podsjetnik na činjenicu da književnost, u svojoj stvarnoj cirkulaciji, počiva na radu koji je istodobno nevidljiv i presudan.

Glavna urednica nakladničke kuće Hena com Nermina Husković te prevoditelji Maja Ručević i Matija Pospiš

U razgovoru koji je vodila glavna urednica nakladničke kuće Hena com Nermina Husković sudjelovali su prevoditelji Maja Ručević i Matija Pospiš, predstavnici dvaju velikih i različitih prevoditeljskih polja, francuskog i engleskog jezika. Njihova svjedočanstva, premda osobna i iskustvena, postupno su se oblikovala u širu sliku profesije koja se ne može jednostavno svesti ni na zanat ni na umjetnost, nego se kreće na osjetljivom prijelazu između ta dva područja, uz sve snažniji pritisak tehnoloških promjena.

Već na razini profesionalne etike otvoreno je pitanje koje se u javnosti rijetko jasno formulira, a to je mora li prevoditelj voljeti tekst koji prevodi. Odgovori su bili lišeni svake romantizacije. Prevođenje je prije svega posao koji zahtijeva disciplinu i odgovornost. Profesionalizam podrazumijeva sposobnost da se tekst dovrši i onda kada osobni afiniteti izostaju ili su čak negativni.

Jedan od ključnih uvida tribine tiče se same prirode jezika. Sintaktičke razlike između francuskog i hrvatskog, kao i između engleskog i hrvatskog, ne dopuštaju doslovnost. Rečenica koja u jednom jeziku funkcionira prirodno, u drugome može djelovati neprirodno ili čak nerazumljivo. Prevođenje je stoga nužno transformacija, a ne preslikavanje. U tom procesu prevoditelj nije tek posrednik nego i interpret, pa u određenoj mjeri i suautor teksta. Stil, ritam i ono što je tijekom razgovora opisano kao svojevrsna glazba teksta zahtijevaju neprestano usklađivanje između dvaju jezičnih sustava, ali i dvaju kulturnih prostora.

Upravo se na tom mjestu otvara jedno od najzahtjevnijih područja prevođenja, a to je frazeologija i idiomatski sloj jezika. Sudionici su istaknuli kako prevoditelj nerijetko ostaje bez izravnih ekvivalenata, osobito kada je riječ o izrazima koji su duboko ukorijenjeni u svakodnevni govor i kulturni kontekst izvornog jezika. Rješenja su tada često opisna, nerijetko kompromisna, a ponekad i kreativna. Takvi trenuci pokazuju da prijevod nije mehanički prijenos značenja, nego proces koji uključuje interpretaciju, procjenu i odluku.

Važan dio razgovora bio je posvećen i samom procesu rada. Prevođenje nije linearan čin, već ciklički proces koji uključuje istraživanje, provjeru, vraćanje tekstu i njegovo ponovno čitanje. Prevoditelj je ujedno i istraživač koji mora razumjeti kontekst, terminologiju, stil i kulturne reference teksta s kojim radi. Internet je pritom prepoznat kao važan alat koji omogućuje brži pristup informacijama, ali i kao potencijalna zamka koja može potaknuti površnost ako se na njega oslanja bez kritičkog odmaka. Upravo zato i dalje ostaje važna kombinacija različitih izvora, od digitalnih baza podataka do tiskanih rječnika i vlastitog iskustva.

Dio razgovora odnosio se na pitanje umjetne inteligencije i njezina utjecaja na prevoditeljsku struku. Premda su sudionici prepoznali njezinu korisnost u određenim segmentima rada, osobito kada je riječ o brzom pretraživanju i osnovnoj obradi teksta, izrazili su jasnu skepsu prema sposobnosti umjetne inteligencije da zahvati ono što čini srž književnog jezika. Stil, ironija, višeznačnost, kulturne nijanse i emocionalni ton ostaju područja koja zahtijevaju ljudsku interpretaciju. Još važnije, upozoreno je na dugoročne posljedice pretjeranog oslanjanja na tehnologiju, koje ne uključuju samo moguće smanjenje potrebe za prevoditeljima, nego i postupan gubitak znanjâ i iskustava koja se prenose generacijama.

Posebno je naglašena važnost uredničkog i lektorskog rada. Knjiga, istaknuto je, nije rezultat jednog autora nego složenoga procesa suradnje. Prevoditelj, urednik, lektor i izdavač čine lanac bez kojega kvalitetan tekst ne može nastati. Unatoč tome, ova kolektivna dimenzija često ostaje skrivena od očiju javnosti. Prevoditelji su i dalje nedovoljno vidljivi, a njihova se imena nerijetko izostavljaju iz medijskih prikaza ili se nalaze na rubu percepcije čitatelja. Takva praksa ne odražava stvarni opseg njihova doprinosa.

Ipak, razgovor nije završio pesimistično. Sudionici su primijetili kako se u posljednjih dvadesetak godina ipak dogodio određeni pomak. Vidljivost prevoditelja postupno raste, a profesionalna zajednica postaje sve snažnija i artikuliranija. To ne znači da su problemi nestali, ali znači da više nisu prešućeni.