Mizantrop se vratio

Sam Raimi razmjerno je neobičan autor. Tijekom 1980-ih afirmirao se najprije duologijom Zla smrt, koja je početkom 1990-ih filmom Vojska tame zaokružena u trilogiju, a potom i crnom komedijom s elementima horora Val zločina te naposljetku inteligentnim poigravanjem superherojskom tematikom u također crnim humorom obilježenom Darkmanu. Premda to djelo u vrijeme premijere nije dovoljno prepoznato, Raimi je njime proširio bazu poklonika i potvrdio kultni status stečen trima prethodnim ostvarenjima. Valja napomenuti da je malo tko imao prilike pogledati njegov dugometražni prvijenac It’s Murder! koji je realizirao tijekom studija.

Trilogija Zla smrt i Darkman bili su vrlo svježi i originalni filmovi, energični i pametni, te se autor njima predstavio kao pravi postmodernist koji je posuđivao motive i vješto se poigravao filmskom tradicijom kao i žanrovima i njihovim kanonima. Ako je posuđivao, Raimi je znao što i od koga posuditi, na način da je u filmovima u pravilu stvarao neobične i pomaknute svjetove koji su vizualno bili vrlo maštoviti. Istraživao je i granice filma kao medija, pri čemu nije uvijek bio podjednako zanimljiv i intrigantan.

U Pozivu u pomoć zlo leži u korporativnom sustavu
koji može izvući ono najgore iz čovjeka

Tijekom druge polovice 1990-ih uslijedilo je njegovo smirenje i uvjetno okretanje „srednjoj struji“, ne toliko u pohvalno bizarnom ali nedovoljno zanimljivom vesternu Brzi i mrtvi, koliko u prilično uspjeloj triler-komediji Jednostavan plan, solidnoj romantičnoj sportskoj drami Za ljubav igre i podjednako uspjelom fantastičnom hororu Dar. Tada se moglo zaključiti da je Raimi, s manjim ili većim odstupanjima, u dobroj mjeri izdao najodaniju publiku.

Sve je postalo još očitije kad je u nultim godinama počeo raditi na studijskim projektima visokih proračuna kakva je trilogija Spider-Man te pogotovo kasnije filmovi Carstvo velikog Oza i Doktor Strange u multi­verzumu ludila. Iako potpisnik ovih redaka prva dva filma trilogije o Čovjeku-pauku ubraja među najuspjelije ne samo Marvelove nego i superherojske filmove uopće, činjenica je da je Raimi bio najsvježiji i najbolji u prvom razdoblju karijere kada je radio projekte s malo novca, ali s vrlo mnogo energije, entuzijazma, pameti i duha.

Proteklih 17 godina, koliko je prošlo od njegova dosta uspjelog horora Odvuci me u pakao, stječe se dojam da Raimi vjeruje kako je pronašao dobitnu kombinaciju. Snima holivudske hitove i od toga dobro živi, a svakih 10-15 godina snimi nešto za svoju dušu. I tako fanovima pokaže da stari kultni autor nije nestao, nego čeka pravi scenarij s kojim opet može biti intrigantan, subverzivan i mizantrop. To je itekako važno, jer Raimi je najbolji kada je mizantrop. Kada ne vjeruje u ljude, nego ih predstavlja kao nemoralne gadove, licemjere, manipulatore i karijeriste. Takav je opet u recentnoj crnoj komediji s elementima horora Poziv u pomoć, koja se sa spomenutim naslovom Odvuci me u pakao može gledati i kao svojevrsna duologija. Dok se u potonjem filmu pakao doslovce krio u bankama i bankarskom sustavu, te vas je zemlja mogla progutati već ako biste slijedeći pravila poslovanja nekome odbili dati kredit, u Pozivu u pomoć zlo leži u (ne samo u američkom) korporativnom sustavu. Preciznije, taj sustav može iz vas izvući ono najgore te vas pretvoriti u manipulatora, sadista i naposljetku ubojicu. Ukratko, može vas pretvoriti u tip osobe kakav ste do jučer prezirali, što je opet razlog zbog kojega sustav opstaje i neprestano se regenerira, novačeći čak i one s formalno „druge strane“.

Makar, kao što vidimo na primjeru neugledne, nespretne i neurotične uredske službenice Linde Liddle (odlična Rachel McAdams, „slatkica“ iz niza saharinskih romantičnih komedija), to možda i nije najgore što vam se može dogoditi. Jer, naposljetku ste imućni, odsjedate u luksuznim hotelima i igrate golf u biranom društvu, pa se može reći da ste ostvarili „američki san“. To što je u suštini riječ o noćnoj mori za čije ostvarenje morate ubiti nekoliko ljudi i „prodati dušu vragu“ drugi je par rukava. Linda takva postane kad se steknu odgovarajući uvjeti, odnosno kad sa šefom preživi pad zrakoplova u kojem poginu ostali suputnici, te se nađe na naizgled pustom otoku blizu Tajlanda. Tu Raimi i scenaristi Damian Shannon i Mark Swift (Freddy protiv Jasona) preuzimaju motiv iz završnog dijela Trokuta tuge Rubena Östlunda i stvaraju cjelinu koja jako dobro funkcionira kao crnohumorna satira čiji se prividni feministički angažman u konačnici pokazuje subverzivnim.