Mir i zajedništvo kao tema i ideal

S obzirom na nemirna i ratovima opterećena vremena u kojima živimo, mir se nametnuo kao logična i razumna tema ovogodišnje 15. Noći knjige, kojoj je središnje nadahnuće antologijska pjesma Pobratimstvo lica u svemiru Tina Ujevića.

Mir, kao tema i ideal, zaokuplja čovjeka i književnika od davnine jer mir je ideal prema kojemu svatko od nas u osnovi teži. Tako je sv. Thomas More u svojoj Utopiji opisao savršeno društvo, gdje razumnost i poštenost vladaju i gdje svi ljudi žive u miru i međusobnom poštovanju. Drugi engleski pisac, John Milton, u svojem Izgubljenom raju pisao je kako čovjekova nesavršenost dovodi do gubitka mira koji nije samo statično stanje, već cilj za koji se valja stalno boriti. Tolstoj je u romanu Rat i mir isticao da mir nastupa istom nakon poduljih razdoblja sukoba i stradanja. Mir za njega nije puka odsutnost rata, već pomirenje kako sukobljenih pojedinaca tako i naroda. Za razliku od Morea, u Orwellovu romanu 1984. opisuje se usiljeni, himbeni mir u zamišljenom budućem totalitarnom društvu, koji je više nametnuta pacificiranost, nego li istinski mir, a sve s ciljem održanja nametnutoga društvenoga reda koji je u osnovi strahovlada. Dakle, mir je jedna od bitnih, središnjih tema velikih književnih imena tijekom povijesti.

Strip Stipe Kalajžića inspiriran pjesmom Tina Ujevića, golubom i njegovom ženom, golubicom mira

Mir u sveopćoj međupovezanosti svih bića

Tin Ujević pak u svojoj pjesmi naglasak stavlja na svekoliko bratstvo, odnosno na pobratimstvo svih ljudi. „Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti“, piše Tin odmah na početku svoje pjesme. Stihovi su to koji i danas vrlo moćno odzvanjaju u suvremenom digitalnom društvu u kojemu vladaju silna otuđenost, zatvorenost, nesnošljivost, nedostatak intimnosti, bliskosti i poštovanja drugoga. „Mi smo svi prešli iste putove u mraku“, nastavlja Tin te ističe: „Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena.“ Kao da se nadovezuje na Whitmanovo poimanje mira koji ga pronalazi u sveopćoj međupovezanosti svih bića, ali naglašavajući da je tako bilo oduvijek, od davnine, od pamtivijeka. „Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti“, piše u psalmu 133. Dakle, osjećaj bratstva, pobratimstva nije novoga postanja, nije izum modernoga doba niti bi trebao biti trenutačnom modom u društvu. To je viši ljudski osjećaj koji traži viši stupanj (samo)svijesti, a takva (samo)svijest ne nastaje tek tako, ni iz čega, već, kako to Tin i potvrđuje svojom pjesmom, iz duboke produhovljenosti i široke humanističke naobrazbe, čiji je temelj – pisana riječ.

Središnja je tema Noći knjige mir, a maskota je golub Miroslav Krileža. Detaljan program na: nocknjige.hr

Danas smo paradoksalno tehnološki povezaniji kao nikada do sada, a istodobno, glede međuljudskih odnosa, nikada nismo bili manje povezani. Izmjenjujemo toliko poruka tijekom samo jednoga sata u danu, ali riječi su nam mahom površne i besadržajne ili pak pune mržnje i bijesa. „Stojimo čovjek protiv čovjeka“, rekao je Tin i za svoje doba. I doista stojimo, osobito u ovo sadašnje doba sukoba, ratova i napetosti u svijetu, ali i to „opet je samo jedna historija duša.“ (U izvorniku piše j e d n a, dakle na tu riječ Tin je stavio osobit naglasak.) Ujevićeva je pjesma tim zanimljivija što priznaje i dobro i zlo u ljudima, svijetlo i tamno u našem srcu, ne idealizira, no usprkos tomu on zaključuje riječima: „ja bezimeno ustrajem u braći“. Upravo to, mogli bismo reći, jest nedvojbeno istinski temelj mira i bratstva među ljudima – ustrajati kao bezimen, nepoznat pojedinac, čak i onda kada se to čini posve nebitnim i sasvim nedjelotvornim.

Može li književnost promijeniti pogled na svijet?

Književnost, kao što se vidi iz samo jedne Tinove pjesme, nudi pregršt nadahnuća, obilje zamisli i prikaza naše vječne težnje za trajnim bratstvom i mirom koji takvo bratstvo nužno slijedi. „Svaki rat ponizuje čovječanstvo“, napisao je Mate Ujević u svojoj za to doba vrlo smjeloj proturatnoj brošuri Abesinija, a njegov prezimenjak Tin napisao je na jednom mjestu da „rat i nije drugo nego zator ljudskoga roda, gori od gube i od kuge“, izrazivši žalost što „ljudsko društvo samo uništava i razara one lijepe snage što ih je dala priroda.“ I doista, rat je moguć zato što drugoga ne doživljavamo pobratimom, prijateljem, a gdjekad čak ni čovjekom. Tinova nas pjesma upravo na to podsjeća, osvještava upravo tu očiglednu, a opet stalno zaboravljanu činjenicu, jer „svi dijelimo isti svijet i iste temeljne ljudske potrebe – razumijevanje, prijateljstvo, mir i pripadnost“, kako je istaknuto na mrežnoj stranici Noći knjige. Dakle, možemo potvrdno odgovoriti na pitanje koje je na toj stranici postavljeno: „Može li jedna pjesma ili priča promijeniti način na koji gledamo svijet?“

Književnost ima čudesnu moć da, kao prenositeljica čovjekovih misli, osjećaja i iskustava, stvara veze između čitateljâ i autorâ. Tko od nas nije barem jednom, čitajući kakvu pjesmu ili roman, zastao nad određenom pročitanom mišlju i pomislio u sebi kako ona izražava upravo ono što i mi mislimo ili osjećamo. I tada shvatimo da ima i drugih poput nas i da više nas je istih. „Strašno je ovo reći u uho oholosti“, veli Tin i upravo daje odgovor zašto je premalo takvih veza u društvu. Čovjek si nerijetko umisli veću važnost, veličinu i originalnost nego što to zbilja jest i (o)lako zaboravi „da svi smo isti u zloći i radosti“. Svi smo opet, na kraju krajeva, samo ljudi od krvi i mesa. Važno je, kako bi rekao Tin, htjeti živjeti za dušu. „Ne znam da je ikada itko živio, ili htio živjeti za dušu“, piše on, „kao što sam ja htio živjeti. Pa čak i živio. Ne govorim o djelima, o snazi; ali o volji, o dobrim namjerama, o srcu, o osjećaju.“ Istaknuvši k tomu: „Znam koliko su ljudi sebični. Ja svejedno mislim da je dobrota, duševnost, samilost prva ljudska vrlina.“

Upravo na temu pobratimstva i mira među ljudima raspisali su organizatori Noći knjige književni natječaj za učenike od 4. do 8. razreda osnovne škole te od 1. do 4. razreda srednje škole. Nagrađeni radovi bit će predstavljeni na mrežnim stranicama i društvenim mrežama Noći knjige i Hrvatske udruge školskih knjižničara te, prema mogućnostima, i u drugim promidžbenim materijalima manifestacije. Raspisan je i likovni natječaj. Likovni radovi bit će predstavljeni na mrežnim stranicama i na društvenim mrežama organizatora te izloženi 23. travnja na otvaranju Noći knjige u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Kad buka postane glasnija od smisla

Možda se čitanje danas nekima čini nebitnim ili čak i suvišnim. Ima ih, nažalost, koji se hvale što nisu ni jednu lektiru pročitali u školi, kao da je to nekakvo osobito postignuće. Književnost nam pomaže razumjeti i spoznati sebe samoga, kako bismo mogli razumjeti i spoznati druge. O tomu je pisao i Nikola Tesla, glasoviti hrvatski znanstvenik i izumitelj, kojemu se ove godine obilježava 170. godišnjica rođenja, napisavši: „Učio sam desetak jezika, proučavao književnost i umjetnost, te najbolje godine proveo u knjižnicama čitajući sve što mi je dospjelo u ruke, pa mi se učinilo da sam protratio većinu života. Ali ubrzo sam uvidio da je to bila najbolja stvar koju sam mogao učiniti.” Kako su i organizatori ovogodišnje Noći knjige dobro ustvrdili da „u vremenu tehnoloških ubrzanja i paralelnih digitalnih stvarnosti, knjiga ostaje utočište sabranosti i istinskog dijaloga“ te da, „ako je suvremeni svijet raspršen, čitanje povezuje.“ Razgovor među ljudima danas je uvelike narušen, gotovo pa i onemogućen, a književnost ga može obnoviti jer, „kad buka postane glasnija od smisla, knjiga vraća tišinu u kojoj možemo čuti i sebe i drugoga“, kako stoji na stranici Noći knjige. O ovoj buci napisao je Tin: „Dolaze mi znanci i govore mi, ali nebitne, neznačajne stvari. Nijedna riječ me ne dira. To nisu riječi od srca ni od duše. Ne ulaze u me. (…) Važno je da dođete k meni kao ljudi k čovjeku, da se naša srca bratski sporazume.“ Odmah zatim veli: „Ali katkada bih da zaplačem od toga: što je svijetu tako teško naći bratsku ili sestrinsku dušu, što je teško sporazumjeti se od srca k srcu. A ništa ne bi bilo prirodnije.“ Dakle, razgovor je bio narušen već i u Tinovo doba, no on usprkos tomu ističe važnost knjige, stvorene za „isijavanje i zračenje ljepote“ te za „izvježbavanje, izoštrenje duha“ koja bi „morala imati svoju plodnost i svoje obasjavanje, izbljeskivanjem u daljine i budućnosti“, jer samo izoštrenjem duha i isijavanjem ljepote može knjiga stvoriti čovjeka širokoga duha, velikoga srca i sposobnoga za razgovor.

„Prava umjetnost oplemenjuje a ne poživinčuje“, napisao je Antun Gustav Matoš i nadajmo se da će u nadolazećim vremenima takva prava umjetnost uspjeti potvrditi i proširiti svoju oplemenjujuću ulogu u društvu, stvarajući kulturom čitanja ujedno i kulturu susreta, zbiljskoga, živoga susreta između zbiljskih, živih ljudskih bića koji lutaju u znaku traženja, kada će, u suvremenom svijetu digitalne buke i bijesa, nastupiti napokon, kako je napisao Miroslav Krleža, „vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišinu“ kako bi čuo i sebe i drugoga i tako počeo izgrađivati mir i pobratimstvo, bezimeno ustrajući u braći.