Mile Bogović – biskup koji je mislio povijest i gradio pamćenje

Krajem prošle godine navršilo se pet godina od smrti mons. Mile Bogovića, prvog biskupa Gospićko-senjske biskupije, zaslužnog duhovnika, osebujnog znanstvenika i publicista. Jedini je biskup Crkve u Hrvatskoj kojega je u prvom naletu 19. prosinca 2020. godine pokosila epidemija bolesti COVID-19. Njegovim odlaskom Katolička crkva, hrvatska znanost i javni život izgubili su ličnost rijetkog spoja intelektualne snage, duhovnosti, graditeljske poduzetnosti i hrabre angažiranosti u kritičkom promišljanju aktualnih zbivanja u društvu.

Biskup Bogović inicirao je gradnju crkve hrvatskih mučenika u Udbini inspirirane crkvicom sv. Križa u Ninu (9. st.) / Snimio Željko Mršić / PIXSELL

Svoju biskupsku misiju Mile Bogović vidio je u osnaživanju Crkve za duhovni preporod nakon gotovo pola stoljeća vladavine komunizma. Kao izvrstan poznavatelj crkvene povijesti u Hrvatskoj, još kao svećenik na raznim dužnostima u Riječkoj nadbiskupiji, snažno se, s vjerskim ali i političkim argumentima, zalagao za ponovno osnivanje biskupije „s one strane Velebita“, tj. u Lici, na prostoru na kojem su u srednjem vijeku djelovale samostalne biskupije, nestale pod naletom Osmanlija.

Uočavao je iznimnu stratešku važnost Like kao spojnice hrvatskog sjevera i juga, što se pokazalo presudnim i u Domovinskom ratu, te za stabilnost mlade hrvatske države. Upravo radi jačanja države, govorio je, mora u Lici postojati ne samo snažna državna (županija), nego i crkvena ustanova (biskupija) jer „nema jake Hrvatske bez jake Like“. Poduprli su ga vjernici, politički krugovi te Hrvatska biskupska konferencija. Sveta Stolica imenovala je Bogovića 1999. pomoćnim riječkim biskupom sa sjedištem u Gospiću, a već 2000. papa Ivan Pavao II. izdao je bulu o osnivanju biskupije i imenovao ga prvim biskupom. U Gospićko-senjsku biskupiju ušla su područja starih biskupija sa središtima u Krbavi, Otočcu, Modrušu i Senju.

Božidar Petrač, Mile Bogović i Ante Bežen 2018. / Snimio Ivica Galović / PIXSELL

Nema jake Hrvatske bez jake Like

Biskup Bogović odmah je prionuo obnovi (Lika je u Domovinskom ratu izgubila polovicu stanovnika, a srušeno je, uz ostalo, 40-ak crkava) i proveo ju je sljedećih godina uz pomoć vjernika, države i lokalnih vlasti. No imao je i puno dalekosežniju viziju o duhovnoj obnovi Like i Hrvatske snagom sjećanja na mučenike za slobodu domovine i vjere, trajnim odavanjem počasti svim žrtvama na nacionalnoj razini. Inspiraciju je našao u činjenici da nigdje u Hrvatskoj nije bilo javnog obilježja na deset tisuća hrvatskih plemića i vojnika koji su poginuli 1493. u Bitci na Krbavskom polju braneći hrvatske prostore od Osmanlija. Ističući da je to dužna učiniti slobodna Hrvatska, inicirao je izgradnju zavjetne crkve hrvatskih mučenika upravo na Udbini, ponad Krbavskog polja, kao zahvalnog svetišta ne samo krbavskim stradalnicima, nego svim mučenicima za domovinu i vjeru tijekom povijesti. Ideja je iznenađujuće brzo prihvaćena u zemlji i među Hrvatima u inozemstvu kao nacionalni projekt.

Biskup Mile Bogović, 2017. / Snimila Kristina Stedul Fabac / PIXSELL

U Glavni odbor za izgradnju crkve hrvatskih mučenika na Udbini ušli su tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora i Hrvatske biskupske konferencije kao supredsjedatelji (u toj su ulozi bili Zlatko Tomčić i Vladimir Šeks te Josip Bozanić i Marin Srakić), predsjednici HAZU (Milan Moguš) i Matice hrvatske (Igor Zidić), ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest (Milan Kruhek) te predstavnici lokalnih vlasti. Na javnom natječaju za projekt buduće crkve pobijedio je arhitekt Nikola Bašić, ali Bogović projekt nije prihvatio jer crkva izgrađena po njemu, kako je rekao, „ne bi bila bliska i razumljiva narodu“, a za to nije bilo ni dovoljno novca.

Crkva je izgrađena kao replika „najmanje katedrale na svijetu“, tj. drevne crkvice sv. Križa u Ninu iz 9. stoljeća, s mnogo nacionalne povijesne simbolike. Na oltarnom triptihu kipara Kuzme Kovačića Slava hrvatskih mučenika vizija je vječne slave žrtava Krbavske bitke, Bleiburga i Vukovara kao najvećih stratišta hrvatskog naroda. Osim bogoslužnog prostora tu je i muzej kao „učionica hrvatske povijesti“ te spomen-zid od kamenja s nazivima mjestâ stradanja iz svih hrvatskih krajeva. Crkva je izgrađena uglavnom prilozima vjernika iz zemlje i inozemstva i valjda je jedini projekt te razine u novijoj povijesti koji su podržavale lijeve i desne vlade te najvažnije hrvatske državne, kulturne i vjerske institucije. Crkva je završena 2010. godine.

Crkva hrvatskih mučenika i borba za istinu pamćenja

Biskup Bogović osmislio je i planove osnaživanja nacionalne simbolike Crkve hrvatskih mučenika izgradnjom spomen-područja Svehrvatski grob u njezinoj blizini, gdje bi se, oko grobišta poginulih u davnoj krbavskoj tragediji, pohranjivali posmrtni ostaci neprepoznatih žrtava u Drugom svjetskom ratu i poraću te u Domovinskom ratu. Bilo bi to mjesto središnje nacionalne komemoracije kakvog u Hrvatskoj još nema, mada za njim postoji potreba nakon komplikacija s komemoracijom na Bleiburgu. Crkva na Udbini, posvećena mučenicima, najprirodnije je mjesto za izgradnju memorijalnog kompleksa gdje će potomci žrtava moći zapaliti svijeću za svoje pokojne bez poznatog groba. I za to je biskup dobio načelnu potporu, kao i za izradu hrvatskog martirologija, tj. detaljnog popisa svih žrtava po župama, no nakon njegove smrti te su aktivnosti gotovo zamrle.

Stekao je biskup javnu karizmu oštroumna zaštitnika tradicionalnih vrijednosti komentirajući u propovijedima i medijima aktualna politička i druga društvena zbivanja. U prvih deset godina biskupske službe nastupio je u 40-ak tiskanih i elektroničkih medija pa i u najutjecajnijima. S njim je razgovaralo ili o njemu pisalo 70-ak novinara. Bio je tada najpoznatije crkveno ime u medijima zbog jasnih stavova i o najkontroverznijim temama kao što su suđenje ličkim braniteljima u Haagu i slučaj Norac, uhićenje generala Gotovine, optužbe protiv generala Bobetka, rušenje spomenika Mili Budaku, logori u Jasenovcu i na Golom otoku, povratak Srba u Liku te brojne druge političke teme (sabrano u njegovoj knjizi Žao mi je naroda, 2010). Ljevičari su ga napadali kao konzervativca, dospio je i u kazališnu blasfemiju Šest likova traži autora redatelja Olivera Frljića, no uvijek je odgovarao pomirbeno i dostojanstveno.

Na inicijativu pape Franje o osnivanju katoličko-pravoslavnog povjerenstva za utvrđivanje odgovornosti kardinala Stepinca za zbivanja u Drugom svjetskom ratu reagirao je knjigom Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti (2017) u kojoj pozdravlja Papinu odluku jer bi morala dovesti do utvrđivanja Stepinčeve nevinosti, ali u to unaprijed sumnja zbog iskustava sa Srpskom pravoslavnom crkvom. U knjizi Glagoljica – bitna odrednica hrvatskog identiteta (2019), suprotstavlja se ćirilometodskoj teoriji o podrijetlu glagoljice s respektabilnim argumentima tvrdeći da je glagoljica nastala u Hrvatskoj te pripada hrvatskom identitetu. Posebnost ovih triju spomenutih Bogovićevih provokativnih knjiga jest i u tome što su predstavljene u javnosti diljem Hrvatske barem pedesetak puta. O njima su najčešće govorili Hrvoje Hitrec, Stjepan Damjanović, Milan Bešlić, Božidar Petrač (urednik) te Ante Bežen (priređivač). Nakladnik knjiga je izdavačka kuća Alfa iz Zagreba.

Mile Bogović objavio je ukupno 17 knjiga, a ovdje nespomenute odnose se na povijest Crkve u Gospićko-senjskoj biskupiji. Autor je 75 znanstvenih članaka, a njegovu stvaralaštvu posvećena su tri zbornika. Osnovao je u Gospiću biskupijsku zavičajnu knjižnicu ličkih autora. Ovaj hrabri lučonoša kršćanskih i nacionalnih vrijednosti te lucidni tumač bremenitih tema hrvatske prošlosti i sadašnjosti ostat će u sjećanju pokoljenja kao čvrsto duhovno uporište, orijentir i uzor, trajan i moćan poput Velebita.

* * *

Spomenik biskupu Mili Bogoviću u Gospiću,
rad Slavena Milićevića

Mile Bogović rođen je u selu Cerovac, općina Slunj, 7. listopada 1939, a umro u Kliničkom bolničkom centru u Rijeci 19. prosinca 2020. od posljedica zaraze koronavirusom. Teologiju je studirao u Pazinu i Zagrebu, a doktorirao na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu 1970. disertacijom Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine. Službovao je kao župnik i u službama Riječke nadbiskupije, a izabran je i za naslovnog docenta Katoličkog bogoslovnog sveučilišta. Godine 1999. imenovan je pomoćnim biskupom, a 2000. prvim biskupom Gospićko-senjske biskupije. Umirovljen je 2016. Pokopan je u kripti gospićke katedrale. Na petu obljetnicu smrti, 19. prosinca 2025, u Gospiću je održan komemorativni skup na kojemu su o Bogovićevim zaslugama govorili njegovi nasljednici: sadašnji splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić i sadašnji gospićko-senjski biskup Marko Medo. Tom je prigodom u parku Biskupijskog ordinarijata u Gospiću postavljen spomenik biskupa Bogovića, a dan ranije u Slunju njegova bista, oboje rad kipara Slavena Milićevića.