Ljudevit Jonke – jedan od najvećih patnika u našoj jezikoslovnoj povijesti

Važno je kako se odnosimo prema svojim suvremenicima, ali o nama puno govori i to kako se kao pojedinac i institucija odnosimo prema svojim predšasnicima. Primjerice, kako njegujemo sjećanja na svoje profesore, prethodnike i uzore, što je i Matica hrvatska pokazala u odnosu prema svojem proljećarskom predsjedniku. Na 5. sjednici održanoj 3. ožujka na temelju prijedloga predsjednika MH Damira Zorića Predsjedništvo i Glavni odbor Matice hrvatske jednoglasno donose Odluku o preimenovanju Male dvorane Matice hrvatske u Dvoranu Ljudevita Jonkea. Dvoranu će krasiti i bista toga uglednoga jezikoslovca, rad kipara Ivana Vukušića koju je Matici darovala obitelj Jonke. Veliko je zadovoljstvo činom imenovanja izrazio Mladen Jonke, sin Ljudevita Jonkea.

Proljećarski predsjednik MH Ljudevit Jonke

Akademik Stjepan Damjanović
o svom profesoru Ljudevitu Jonkeu

A za ovu se prigodu svojega profesora Jonkea rado prisjetio naš profesor i akademik, Matičin predsjednik od 2014. do 2018, Stjepan Damjanović. Iz njegova je pera Ljudevit Jonke bio: „od pedesetih do osamdesetih godina 20. stoljeća glavni autoritet za hrvatski jezični standard. Njegova znanstvena, stručna, društveno-politička nastojanja osobito su došla do izražaja u vezi s raspravama o odnosu između hrvatskoga i srpskoga jezika koje su svoj vrhunac doživjele u tzv. Novosadskom dogovoru. U tim je raspravama i dogovaranjima Ljudevit Jonke najvažnija osoba s hrvatske strane pa je između 1955. i 1971. polemizirao s brojnim  srpskim jezikoslovcima (Stevanović, Rašović, J. Vuković, Pešikan, S. Marković i drugima). Događaji toga vremena mogli bi se opisivati pod naslovom ‘jedan protiv mnogih’, dok se s hrvatske nije uključio naraštaj Jonkeovih učenika (Babić, Brozović, Katičić i drugi).“ Damjanović se potom osvrnuo i na Jonkeovu ulogu u Matici hrvatskoj koju je vodio u vrijeme hrvatskoga proljeća.

Glavna skupština Matice hrvatske 1970, s Ljudevitom Jonkeom u sredini / Arhiv Vijenca

„Kao što znamo, komunistička je vlast najvećim krivcem za sve što se dogodilo u hrvatskom proljeću proglasila Maticu hrvatsku. U kritičnom je trenutku na čelu Matice hrvatske Ljudevit Jonke. Morao je odstupiti zajedno s Matičinim upravnim tijelima, a uklanjanje s radnoga mjesta na Filozofskom fakultetu jedva je izbjegao. Novine i druga sredstva priopćavanja protiv njega su i protiv drugih sudionika vodili pravu hajku. Bio sam u to vrijeme Jonkeov student i sjećam se događaja koji zorno pokazuje kakav je čovjek bio Ljudevit Jonke. Jednu srijedu tih dana posve smo mi studenti ispunili najveću dvoranu na Filozofskom fakultetu, popularnu Sedmicu, u kojoj nam je svakoga utorka i srijede predavao. Dolazio je i držao predavanja i u tim nemirnim danima. Došao je i tu srijedu i počeo predavati, ali je nakon kratkoga vremena prekinuo predavanje i rekao: ‘Djeco, vi me uopće ne slušate. Znam, htjeli biste da vam nešto kažem o onome što se događa u našoj državi, a u vezi je s hrvatskim jezikom. Tko želi neka mi na papiru napiše pitanje. Nemojte se potpisivati, samo mi pitanje donesite na katedru.’ Pitanja je bilo izvanredno mnogo, na svako je odgovorio, a onda sve listiće zapalio. Tako je čuvao svoje studente da ih poslije ne saslušavaju. Svu je odgovornost primio na svoja pleća, kao i u mnogim prilikama prije. Kada se uzme u obzir sve što je pretrpio u borbi za hrvatski jezik, može se reći da je bio najveći patnik u našoj jezikoslovnoj povijesti. To ga zajedno s njegovim znanstvenim zaslugama čini posve posebnom osobom u povijesti hrvatskoga jezikoslovlja.“

Kada je preminuo Ljudevit Jonke, jedan od njegovih već spomenutih katedarskih nasljednika Stjepan Babić napisao je da je njegovom smrću hrvatska lingvistika doživjela težak gubitak, i to dvostruk! Današnji će pak katedarac Ivan Marković priredivši studentsku skriptu Jonkeovih predavanja 2023. kazati: „U proteklih se sedamdeset godina mnogo toga u nastavi suvremenoga hrvatskoga na zagrebačkom Filozofskom fakultetu promijenilo. Nabolje ili nagore, drugi će kazati, ali čini se da nam počesto promaknu ona temeljna znanja hrvatske gramatike koja je Jonke prenosio.“ Malo je dakle reći da danas svaki kroatist zna da je Ljudevit Jonke nezaobilazna figura i temeljno ime u proučavanju hrvatskoga jezika. Malo… Stoga ćemo zaći dalje u prošlost!

Na temelju prijedloga predsjednika Matice hrvatske
Damira Zorića Predsjedništvo i Glavni odbor MH jednoglasno su donijeli Odluku o preimenovanju Male dvorane Matice hrvatske u Dvoranu Ljudevita Jonkea, koju će krasiti i njegova bista / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Briljantna karijera

Karlovčanin Ljudevit Jonke nakon što je završio Klasičnu gimnaziju, odlazi studirati na Filozofski fakultet u Zagreb. Diplomirao je 1929. historiju južnoslavenske književnosti (A), hrvatski jezik sa staroslavenskim (B) i narodnu historiju, ruski i latinski (C predmet). Od 1930. do 1932. usavršavat će se na studiju slavistike i bohemistike na Karlovu sveučilištu u Pragu. Već iduće godine zapošljava se kao gimnazijski profesor na Sušaku, gdje će raditi do 1940, zatim kratko i u V. realnoj gimnaziji u Zagrebu. Njegovo se ime povezuje s još jednim velikim imenom našega jezikoslovlja – Stjepanom Ivšićem. Jonke je izabran za njegova asistenta u Slavenskome seminaru Filozofskoga fakulteta akademske godine 1941/1942. Dvije godine kasnije doktorirat će disertacijom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića.

Bio je lektor i predavač češkoga jezika i književnosti, neumorno prevodio djela čeških autora poput K. Čapeka, J. Hašeka, I. Obrachta, J. Nerude, J. Wolkera i drugih. Predavač suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika bio je 1949, docent 1950, a onda i prvi voditelj novoosnovane Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik. Taj se prijelaz 1949/1950. danas smatra neformalnim utemeljenjem današnje Katedre za hrvatski standardni jezik. Izvanredni je profesor postao 1955, a redoviti 1960. Umirovljen je 1973.

No njegovo se ime nije izgrađivalo samo na Filozofskome fakultetu nego i šire. U to je vrijeme bio i dekan Fakulteta, jedan od suosnivača Hrvatskoga filološkoga društva, pisao popularnu jezičnosavjetničku rubriku u Telegramu, bio urednik časopisa Jezik, ravnatelj Instituta za jezik JAZU, gostujući profesor na Sveučilištu u Kölnu. Posebno je obradio zagrebačku filološku školu, njemu kao obaviještenu učeniku praškoga lingvističkoga kruga dugujemo standardološke termine poput elastične stabilnosti jezika i autonomnosti, bio je aktivan u jezičnopolitičkim zbivanjima, promicatelj jezične kulture onda kada je bilo izuzetno važno promišljati o vlastitome jeziku, ustrajan polemičar i suautor Pravopisa Matice hrvatske i Matice srpske, suradnik u enciklopedijama, kao i urednik Rječnika MH i MS te Rječnika JAZU. A uza sve spomenuto bio je i proljećarski predsjednik Matice hrvatske prije njezina ukinuća.

Veliki profesor

Mogao je popis biti i dulji da se išlo pobrojiti cjelokupnu Jonkeovu bibliografiju, da se opisivao povijesni kontekst itd. Bilo kako bilo, sve ukazuje na ključnu ulogu Ljudevita Jonkea u oblikovanju hrvatskoga jezikoslovlja, identiteta i novih naraštaja vrijednih jezikoslovaca. Kako bi kazao još jedan od vrijednih nasljednika Vladimir Anić: „Mi, koji smo bili njegovi izravni učenici – u klupama – voljeli smo prof. Jonkea kao sistematičnog predavača, strogog ali pravednog ocjenjivača i strpljivog pedagoga. Svaki od njegovih studenata – od prvog seminara, pa do rigoroza (koji smo mi još polagali) – s razlogom je osjećao da ga profesorovo oko prati i da od profesora može očekivati pomoć, pa i očinsku brigu.“

Neizbježno je u ovome trenutku zastati i shvatiti da veliki nastaju od skromnih, ali velikih zaljubljenika u hrvatski jezik, onih kojima je geslo da je svrha nastave da se nešto nauči, a ne da studentima pokažemo koliko smo mi naučili! Stoga Ljudevitu Jonkeu u čast i spomen neka se još dugo rasplamsavaju rasprave i brine o najsnažnijem vezivnom tkivu hrvatskoga identiteta! I u Dvorani Ljudevita Jonkea u Matici hrvatskoj!