KNJIŽNIČARI PREPORUČUJU

Dražen Lalić, Dvije kuće iznad mora — „Rezultati ovog razmatranja pokazatelj su velike društvene, a time i političke i kulturne važnosti aktivne brige za obiteljsko sjećanje“, ističe sociolog Dražen Lalić (Makarska, 1960) u svom pogovoru knjizi Dvije kuće iznad mora: kultura sjećanja dalmatinskih obitelji. Koliko god je Lalić širokim rasponom znanstvenog interesa publiku mogao pripremiti na svoje, kako sam kaže, najvažnije djelo, mirotvorna, društvena, ali i književna vrijednost ove knjige nadišla je obzor očekivanja hrvatskog čitatelja.

Izd. TiM press, Zagreb, 2025.

Naime, Lalić ne samo da pisanje o svojoj obitelji utemeljuje na diskursu vodećih autoriteta studija pamćenja, nego ga prije svega spoznajno veže za književne velikane kao što su Tolstoj, Kiš, Krleža, Montaigne, Selimović… a pri tome pokazuje i veliku upućenost u analitičku snagu suvremene francuske autobiografske književnosti koju predstavljaju Ernaux i Eribon. Baveći se traumama i naslijeđenom psihičkom prtljagom svojih dviju obitelji i njihovih potomaka u Makarskom primorju (Tučepi) i na otoku Korčuli (Čara), kao i u SAD-u, Kanadi i Australiji, Lalić dolazi do sljedeće spoznaje: „Istraživanja procesa pamćenja i zaborava ključna su za prevladavanje posljedica prošlosti. Moramo izbjeći jednostrane narative, osvijestiti individualna i obiteljska iskustva te razumjeti kako ona oblikuju našu sadašnjost.“

Dubravka Zima, Hodanje — Knjiga Hodanje: poglavlja iz kulturne povijesti studija je književne znanstvenice Dubravke Zima (Zagreb, 1972). Autorica suptilno opisuje fenomene vezane za hodanje polazeći od svjetskih (Rousseau, Thoreau, Virginia Woolf) i hrvatskih književnih klasika (Dragojla Jarnević, Matija Mažuranić, A. G. Matoš), odnosno od različitih suvremenih metodologija, među kojima prepoznajemo kulturalne studije, povijest svakodnevice, feminističko čitanje…

Izd. Naklada Ljevak,
Zagreb, 2025.

Svako poglavlje ove knjige iznova otvara temu hodanja, čitatelj može birati hoće li krenuti od hodočašća ili „urbanih imaginarija“, od štrajkova ili povijesnih mijena u društvenom statusu hodanja. Ovoj knjizi privukla me angažiranost autoričina pisanja o „hodanju kao slobodnoj zoni“, riječima američke autorice Rebecce Solnit (na čije se stavove Dubravka Zima ponajviše oslanja): „možda će u budućnosti hodanje biti obilježje underground kulture i supkulturnog aktivizma, pokreta otpora postindustrijskom, postmodernom svijetu u kome su prostor, vrijeme i tjelesnost izgubljeni“.

Goran Vojnović, Skupljač strahova — Goran Vojnović (Ljubljana, 1980) omiljeni je slovenski pisac hrvatske književne publike. Autobiografski zapisi iz Skupljača strahova svakako su nezaobilazan uvod u Vojnovićev opus, u biografski i povijesni kontekst njegova pisanja koji se proteže od Ukrajine, preko Bosne i Hercegovine do Slovenije, a u kojemu posebno mjesto ima Pula, odnosno Istra.

Izd. Telegram, Zagreb, 2025.

No, čitatelj koji se prihvati ove knjige iz tog razloga ubrzo će ostati iznenađen autorovom beskompromisnom introspektivnošću. Vojnovićeva zbirka ponajviše se bavi emotivnim turbulencijama, onim porivima i navalama osjećaja koje je najteže artikulirati, a većinom imaju društveni karakter: osim straha iz naslova, izdvojio bih sram i bunt. U ovoj knjizi najfascinantnije mi je kako autor prateći tijek svoje misli dolazi do granice šutnje, do ruba mogućnosti imenovanja i identifikacije. Taj bezdani osjećaj nepripadanja Vojnovića oslobađa za univerzalne uvide i perspektive s kojima se lako mogu poistovjetiti.