KNJIŽEVNOST IZDVAJA

Kultura čitanja kao posljednji javni prostor

Ove godine Noć knjige, koja se tradicionalno održava 23. travnja, obilježava petnaest godina svojega postojanja. Za središnju misao izabrana je pjesma Tina Ujevića Pobratimstvo lica u svemiru. U ujevićevskoj slici sadržana je srž kulture čitanja. Čitamo zbog mogućnosti da kroz tekst susretnemo drugoga čovjeka, da u tuđoj rečenici prepoznamo vlastitu tjeskobu, nježnost, strah i nadu. Danas kultura čitanja nije samo pitanje književne navike nego društvenog opstanka. U vremenu u kojem se pažnja raspršuje na fragmente, u kojem digitalni algoritmi oblikuju naše reakcije brže nego što misao stigne sazreti, knjiga ostaje posljednji prostor sporosti. Čitati znači pristati na trajanje. Walter Benjamin upozoravao je da moderno doba razara iskustvo pripovijedanja, dok je Theodor W. Adorno inzistirao da kultura ne smije postati tek roba ili dekor.

Izd. OceanMore, ZG, 2026.
Prevela Nataša Medved

Kultura čitanja čuva nijansu, ironiju, sumnju i empatiju. Bez tih kvaliteta nema ni ozbiljnog društvenog dijaloga.

Ove se godine u kontekst Noći knjige uvodi i Nikola Tesla, povodom 170. obljetnice njegova rođenja. Njegova misao da je mladost proveo u knjižnicama čitajući sve što mu je dolazilo pod ruku djeluje kao manifest. Čitanje nije luksuz nego temelj imaginacije, znanja i budućnosti. 

Za naš prostor središnja figura ostaje Miroslav Krleža. Čitati Krležu znači čitati samu nervaturu ovoga društva, njegove klasne prijepore, obiteljske raspade, ideološke iluzije i povijesne lomove. Njegov univerzum nije samo književnost, nego forum, polemika, javni prostor misli. Ako bih za ovu priliku izdvojio jedan njegov klasik, to bi bio roman Na rubu pameti, knjiga koja danas zvuči proročanski.

Izd. Mozaik knjiga,
Zagreb, 2021.

Ali kultura čitanja ne živi samo od klasika. Ona mora ostati otvorena prema onome što upravo nastaje, prema novim jezicima i novim identitetima. Upravo zato bih kao svježu preporuku izdvojio autofikcionalni roman Knjiga krvi švicarskog autora Kim de l’Horizon, dobitnika Njemačke književne nagrade. Riječ je o iznimno snažnom tekstu koji spaja dugačku obiteljsku memoriju preko majčine strane, potragu za identitetom, snažan i uspjeli jezični eksperiment i tijelo kao mjesto povijesti. Taj roman pokazuje kako suvremena književnost više ne pristaje na čvrste granice između autobiografije i fikcije, između intimnog i političkog. Upravo u toj autofikcionalnoj pukotini danas nastaju najuzbudljiviji književni glasovi Europe. 

Možda je upravo to najveća vrijednost kulture čitanja. Ona istodobno čuva tradiciju i otvara prostor novim glasovima. Od Ujevića i Krleže do Kim de l’Horizon, čitanje ostaje posljednji javni prostor u kojem još uvijek možemo čuti sebe i druge, bez vike, bez žurbe, u jednoj zajedničkoj rečenici.