Jedan naprama deset milijuna

Na svaku (sačuvanu) riječ iz pera austrijskog, odnosno češkog književnika židovskog podrijetla Franza Kafke (1883–1924) dolazi deset milijuna riječi napisanih o njemu i njegovim djelima. O tom omjeru u filmu Franz poljske redateljice Agnieszke Holland (1948) govori vodičica u raskošnom, možda i pretjerano osuvremenjeno-komercijalizirano-turistificiranom – barem se ispred kamere takvim čini – Muzeju Franza Kafke u Pragu.

Slavnog Franza Kafku utjelovio je Idan Weiss, ostvarivši sjajan glumački debi / Izvor MCF distribucija

Pisac kratka i ne osobito uzbudljiva života te razmjerno malenog opusa, većinom objavljena nakon njegove smrti, svojim je osebujnim, začudnim, aforističko-alegorijskim djelima, neiscrpnim vrelom zagonetki i iracionalnosti obilježenim tjeskobom, zakučastošću, bespomoćnošću i egzistencijalističkom ugroženošću suvremenoga čovjeka pred anonimnim mehanizmom koji upravlja njegovom sudbom ostavio snažan trag na razvoj književnosti, ali i na cjelokupnu kulturu (zapadnog) svijeta. Više-manje nepoznat za života, itekako poznat poslije, pa i danas, stoljeće nakon prerane smrti od tuberkuloze.

U svijetu kinematografije, međutim, prema njegovim djelima nije snimljeno mnogo filmova, još manje onih koji su postali zapaženi ili se upisali među značajnije domete sedme umjetnosti. Ovo posljednje dosegao je, mada ne jednoglasno, tek ekspresivni, donekle ekspresionistički Proces (1962) Orsona Wellesa, velikim dijelom impresivno zaigran i uzbudljiv, manjim nedorađen, a nama osobito zanimljiv zbog toga što je djelomično sniman u Zagrebu, koristeći, primjerice, eksterijere tad netom dovršenog i otvorenog RANS-a (Radničkog narodnog sveučilišta) Moše Pijade u Ulici Proleterskih brigada (današnje Pučko otvoreno učilište u Ulici grada Vukovara), Kamenita vrata i još dvije-tri namah prepoznatljive gornjogradske ulice.

O samom piscu također nije snimljeno mnogo fikcijskih ostvarenja. Zapaženiji je bio tek Kafka (1991) Stevena Soderbergha, sniman u Pragu, koji je vizualno i motivski uglavnom dočaravao kafkijanski svijet, no protagonist, zgode u kojima sudjeluje i kako se prema njima ophodi nisu ostavljali dojam da je riječ o Franzu Kafki, a ni Jeremy Irons u ulozi književnika-činovnika nije se činio ni približno vjerodostojnim. Možda film tomu nije ni težio, ali Kafkom nije ponuđen ni predstavljen zadovoljavajući portret osobe iz naslova.

Stota obljetnica Kafkine smrti donijela je nekoliko biografsko-portretnih ostvarenja. Prošle godine njemačko-austrijsku TV seriju Kafka od sedam jednosatnih epizoda i film Sjaj života Judith Kaufmann i Georga Maasa, također njemačko-austrijski, usredotočen na ljubav Kafke i učiteljice-volonterke i buduće glumice Dore Diamant u posljednjoj godini njegova života. I Agnieszka Holland svoj je film namjeravala ostvariti povodom jubileja, no rad na njemu odgodila je kako bi snimila Zelenu granicu (2024) s aktualnom temom imigrantske krize te je njezin doprinos Kafkinoj stogodišnjici stoga malko zakasnio.

Po vrline samog filma to, koliko vidimo, nije ostavilo posljedice. Osobito sklona djelu i liku Franza Kafke otkako je, veli, kao četrnaestogodišnjakinja prvi put čitala njegove kratke priče, Agnieszka Holland oduvijek je maštala o tome da o njemu snimi film, a najbliže što je prethodno uspjela bila je režija Procesa kao drame za poljsku televiziju 1981. Franz se uistinu doima kao djelo nekoga tko izvrsno vlada građom i voli svog protagonista (odličan Idan Weiss, igranofilmski debitant), a pritom nije zakočen strahopoštovanjem, već se slobodno i lakoruko, ali s ozbiljnim namjerama i velikim iskustvom, igra i zabavlja, rabeći sva raspoloživa sredstva koja se čine pogodnima za predstavljanje osobe, njezina svijeta i njezina viđenja svijeta. Pripovijedan načelno kronološki, no uz nesputano skakanje u prošlost i budućnost te bez jasno čitljivog slijeda događaja, Franz je mahom usredotočen na Kafkin odrasli život cijenjenog zaposlenika osiguravajućeg zavoda, bivovanje u kojem poslušno ispunjava zahtjeve društva, posla i autoritarnog oca (Peter Kurth) s kojim se ne razumije, pronalazeći između građanskih dužnosti vrijeme i tišinu za pisanje štiva koje ne smatra vrijednim, ali ga taj čin ispunjava.

Nižući mozaičko-anegdotalne epizode u kojima nesputano izmjenjuje, miješa, prožima, spaja raznolike stilove i pristupe, Franz se ne doima nesklapnim svaštarenjem, već živim i živopisnim djelom što naklono proniče u teme kojima se bavi, istovremeno ekspresionistički, u zagasitim okerima, antracitima i crninama oslikavajući labirintsku mrežu Kafkina poćuta svijeta, ali i bodru maštovitost njegova uma, prpošnog u domišljajima neveselih, ali i crnohumornih slika koje i danas uvelike mame i golicaju mnoštvo zainteresirane stručne i nestručne publike.