„Isključive uključivosti“ i nepoželjni individualizmi

Knjiga Nemiri, i mimo njih: Kazalište u doba post-istine Dubravke Crnojević-Carić treće je izdanje u obnovljenoj biblioteci Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa. Dubravka Crnojević-Carić piše iz nekoliko iskustvenih pozicija: one znanstveničke, ali i dugogodišnje glumačke i redateljske, čime se ova knjiga smješta na raskrižje teorijskih uvida i autorefleksije izvedbene prakse. Između redaka naslućuje se još jedna, pomalo autsajderska, pozicija nepripadanja, ona izvan svake polarizacije na „mi“ i „oni“, s koje se današnje kazalište, duboko uronjeno u aktualni društveni kontekst političkih i ideoloških izazova, razmatra bez kompromisa, bez „nemira“ proizvedenog „strahom od moći ili od gubitka moći“, postavljajući pitanje koje predleži svim ovim studijama: kakvu ulogu u vremenu post-istine uopće ima teatar? Je li kazalište zrcalo života ili tek oruđe koje služi uvođenju novih društvenih promjena, onih čije su agende možda i skrivene oku?

Izd. HDKKT, Zagreb, 2025.

Doba post-istine tako predstavlja temeljni okvir za razmatranje kazališne prakse. Kako je kazalište uvijek dijalog, a ponekad i suradnja s dominantnom politikom i ideologijom, kriza međusobnog povjerenja, kriza suigre, polarizacije i erozije međusobnih odnosa ne zaobilaze ni taj svijet.

Postavljajući tezu kako je društvo spektakla danas zamijenjeno društvom skandala, autorica pokazuje kako se umjetničke prakse često instrumentaliziraju u svrhu unaprijed zadanih ideoloških pozicija. Unatoč tome što kazališne prakse početkom 21. stoljeća potiču dekonstrukciju monolitnih istina, aktualno vrijeme kao da ponovno afirmira moralističke, isključujuće obrasce. Takva paradoksalnost suvremenog trenutka ogleda se u istovremenosti diskurzivnog zagovaranja i uvažavanja Drugih i drugačijih i realnosti prakse „isključive uključivosti“, kakvu prepoznajemo u suvremenim pojavama poput woke ili kulture otkazivanja.

U tom kontekstu autorica postavlja pitanja o individualizmu koji postaje nepoželjan ako izlazi iz vrijednosnih okvira neke skupine. Na kraju, to dovodi i do pitanja darovitosti: što da u suvremenom dobu čini istinski umjetnik, onaj koji posjeduje dar zbog kojega je dužan djelovati i reagirati, ako njegov usamljeni, individualni glas ne nalazi prostor unutar nametnutih okvira?

Prijelazi, tranzicije između fluidnih kazališnih granica ovdje se analiziraju na različite načine, gotovo postajući autoričinom metodologijom: pišući o kazališnoj praksi, Dubravka Crnojević Carić donosi vrijedne uvide o suodnosu centra i margine, kao što će to, primjerice, biti slučaj u radu o antologijskoj predstavi Judit, victrix Holofernis, praizvedenoj u Osijeku 1990-ih. U ovom insajderskom svjedočanstvu nalazimo intrigantan zaključak o tome kako se u isto doba u Osijeku kao središtu ratnih razaranja razvijaju otvoreniji i eksperimentalniji kazališni modeli koji afirmiraju heterogenost diskursa, dok se u institucionalnom kazalištu centra, zagrebačkome HNK, češće poseže za monolitnim, mitologizirajućim interpretacijama.

Prijelaz iz devedesetih godina u novija desetljeća, također jedan od smjerova razmatranja u ovoj knjizi, međutim, ne donosi očekivan napredak u uspostavi polifonije glasova: kako će pokazati autorica, ostracizam na kulturnoj i političkoj sceni ne nestaje, samo se spretno kamuflira iza naizgled probuđenih glasova.

Odnos prošlosti i sadašnjosti autorica razmatra i kroz pitanje o tome koliko vlastitim radom, svjesno ili nesvjesno, anticipiramo buduća zbivanja koja se događaju na društvenom ili pak osobnom planu, pa u tekstu znakovitog naslova (a takvih je mnogo u ovome izdanju) Treba li se s brijemenom akomodavat? analizira svoj umjetnički rad od uloge Elizabete Bam do redateljskog pristupa drami Gorke suze Petre von Kant, pronalazeći u njima buduća kako osobna bolna pitanja tako i izvore svojih istraživačkih interesa. Knjiga donosi i vrijedna zapažanja o amaterskom kazalištu, o kojem se još uvijek u nas premalo piše.

Jedan od intrigantnijih dijelova knjige dilema je koju autorica postavlja u radu kojim opisuje svoj angažman unutar feminističkog kazališta.  Temeljna dilema odnosi se na danas itekako aktualno pitanje: ometa li aktivizam umjetničke prakse? Iako svaka izvedba nužno nosi političnost, autorica ističe ključnu razliku: aktivizam prati unaprijed zadanu agendu, dok umjetnost zahtijeva slobodu stvaralaštva. Postavljanjem jasnog cilja umjetnički proces prestaje biti slobodan, jer istinska umjetnost traži prepuštanje riziku i nepoznatom ishodu.

Među doista mnogo tema ove knjige naći će se i analize više dramskih tekstova kojima se otvaraju teme poput senicizma, odnosa govora i šutnje, rodnim pitanjima, odnosa prema domovini, političkoj korektnosti ili ideološkom zavođenju putem riječi.

Knjiga Dubravke Crnojević-Carić Nemiri, i mimo njih: Kazalište u doba post-istine domaće kazalište upisuje u aktualni kontekst dubokih društvenih promjena, nudeći polemički i polifonijski prilog suvremenoj hrvatskoj teatrologiji. Riječ je o djelu koje potiče našu kritičku budnost, epistemološku odgovornost i etičku hrabrost u vremenu u kojem su nestabilnost istine i nemir postali nezaobilazne kategorije.