Hrvatska i jedinstvo Europe u viziji Antona Wurstera (2)

Hrvatska je dovoljno velika da bude velika kada treba da bude velika i dovoljno mala biti malenom kada treba da bude mala. Umijeće je znati ocijeniti kada je vrijeme za veličinu, a kada za malenost. Ipak, nedvojbeno, kada je riječ o Europi, osobito Podunavlju i osi Baltik–Jadran, hrvatski geopolitički položaj sve je samo ne malen i beznačajan.

U tome duhu u pretprošlom smo broju Vijenca objavili prvi od predviđenih triju dijelova rasprave Antona Wurstera (1913–1961) Jedinstvo Europe, objavljene 1949. (br. 8 i 9) u uglednom emigrantskom časopisu Osoba i Duh. Članak je objavljen prije osnutka Europske zajednice za ugljen i čelik, začetka buduće Europske zajednice, a danas Unije. Vjerujemo da osnovna zapažanja i ocjene iz toga teksta nedvojbeno imaju aktualnost. Tekst donosimo u izvornom izričaju, uz manje pokrate.

*

Historijski početak onoga što danas razumijemo kad kažemo „Europa“ – piše Wurster – koincidira dakle s krštenjem barbara. Kršćanstvo ukalamljeno na stablo kojim su prokolali neistrošeni sokovi „mladih“ naroda niklo na tlu grčko-rimske klasične Antike, odakle crpi normu i sklad svojeg razvitka – to je novorođena Europa. Takva genetička koncepcija Europe nije pogrešna i ne treba nas smetati njen ponešto romantični prizvuk. No ipak ta koncepcija nije podpuna. Sloboda naime uzrokuje da izvori jedne povijesne stvarnosti ne determiniraju nužno i njezine rezultate. A upravo su rezultati ono što na kraju krajeva stvara Povijest. Stoga valja promotriti također i „rezultativni“ kriterij: da bi nam, skupa s genetičkim, pomogao stvoriti što podpuniju i zaokruženiju sliku Europe, o čijem jedinstvu želimo govoriti.

Primijeniti „rezultativni“ kriterij ustvari ne znači ništa drugo nego definirati današnju Europu kao harmoničku sintezu općeljudskih univerzalnih duhovnih vrijednosti, u kojima zapadno kršćanstvo i mediteranska kultura amalgamiraju pozitivne elemente svih ostalih sastavnih dijelova – germanstvo, slavenstvo, ostatke prakultura i slično – determinirajući jedan određeni životni stil, stvarajući jedan mentalitet, koji je zajednički u svojim bitnim oznakama i međusobno oprečnim pripadnicima Europe u njezinom zemljopisnom i političkom značenju, te je realna podloga svijesti o zajedničkoj historijskoj sudbinskoj povezanosti. Ova sinteza nalazi svoj najnaravniji odraz u specifičnoj misiji koju Europa ima u okviru općeg svjetskog zbivanja. Taj odraz jest rezultat i „raison d’etre“ Europe, bez kojeg bi izlišno bilo govoriti o nekoj potrebi njezina jedinstva.

Misija Europe

Na tri se načina manifestira misija Europe.

1. Europa stvara. Njezina je kreativna moć originalna, evolutivna i neiscrpljena čime se razliku od stvaralaštva svih drugih kulturnih zajednica.

2. Europa asimilira. Čudesnom sposobnošću prihvaća tuđa dobra te ih  i prilagođuje svojim vlastitim potrebama – najbolji je izraz „probavljuje“.

3. Europa predaje, transmitira drugima ono što je sama stvorila ili asimilirala. Ona je glavni posrednik među ne-europskim kulturama i glavni prinosnik uniformiranju većine modernih kultura koje su zapravo samo ili nastavak ili više-manje uspjela kopija europske kulture.

U izvršavanju te svoje misije, koja je os kulturno-historijskog razvoja čovječanstva, Europa se do sada pokazala nezamjenjivom.

Kada dakle želimo govoriti o jedinstvu Europe, onda u prvom redu moramo postaviti pitanje da li Europa ima još dosta vitalnosti da svoju misiju i dalje mogne vršiti? Odgovaramo odmah da se već vrlo jasno očitovalo kako Europa, usprkos netom preživjele katastrofe, takva kakva jest, još uvijek tu svoju univerzalnu duhovnu misiju de facto vrši. Ona ostaje glavni dinamički povijesni centar. Još nema ozbiljnih pretendenata koji bi mogli preuzeti njezinu ulogu – ne dajemo se naime zavarati nametljivim blještavilom izvaneuropske materijalne
kulture!

Duhovno jedinstvo Europe

No bilo bi preuzetno podavati se odveć optimističkim iluzijama. Niti postoji kakav nutarnji razlog (ratio intriseca), niti ima vanjskih čimbenika koji bi nam mogli jamčiti da će Europa stalno ostati ono što je bila i što jest. Baš naprotiv, sticaj vanjskih i nutarnjih okolnosti kao da se urotio protiv Europe. O tom je suvišno trošiti riječi. Europa to instinktivno osjeća i spontano reagira. A glavna reakcija – kako je i prirodno – upravljena je prema okupljanju vlastitih raspršenih snaga. Na stotinu raznih načina traži se ponovna afirmacija zajedničke međusobne pripadnosti i povezanosti što tinja u dubinama europske savjesti još iz njezina zlatnog doba, i koju centrifugalne sile liberalizma i krivo shvaćenog nacionalizma nijesu uspjele utrnuti, Traži se spas u jednom novom jedinstvu Europe. Osjeća se da jedinstvo podrijetla i duhovnog sadržaja treba dati jedinstvo vanjskog
okvira.

Ustvrdivši jednom kategoričku potrebu da se duhovnom jedinstvu Europe mora dati vanjski izražaj, primjeren novom odnosu snaga u svijetu, koji Europu kao duhovnu zajednicu najozbiljnije ugrožava u njezinom opstanku, kao i u izvršenju njezina poslanja, nameće nam se pitanje kako bi se to postiglo. Tehničko-politička strana pitanja nas u ovom okviru ne zanima te ćemo se pozabaviti samo bitnim preduvjetima za ostvarenje jedinstva Europe, bez kojih su sve posve političke mjere s istim ciljem ili tek jalova mudrovanja ili efemerni eksperimenti unaprijed osuđeni na propast.

Ne može doduše biti nikakve sumnje da je tema koju obrađujemo po svojoj naravi politička. No mi politiku ne smatramo nekim amoralnim umijećem, upravljenim postizavanju nekog određenog skupa materijalnih dobara bez obzira na ćudoredne norme, nego stožernom krepošću što ide za postignućem zajedničkog dobra, koje je ujedno i moralno dobro.