Hrvati u Ekvadoru: mala zajednica velikih priča i tihog identiteta

Hrvatska zajednica u Ekvadoru po mnogočemu je drugačija od onih u Argentini, Čileu, Peruu ili Brazilu, koje su poprilično homogene i sustavno brinu o očuvanju jezika i običaja. Znatno je i malobrojnija. Prema izvješću Povjerenstva za iseljenike, 1938. u Ekvadoru je živjelo svega stotinjak Hrvata. Danas ih je s potomcima više od 4500. Useljavali su se pretežno u dva navrata, na prijelazu 19. u 20. stoljeće i početkom 1990-ih. Velik dio njih pristigao je sa srednjodalmatinskih otoka, iz Splita i dalmatinske unutrašnjosti, kao i s dubrovačkog područja. Jezgra hrvatske zajednice u Ekvadoru bila je obalna provincija Manabí i područje luke Bahía de Caráquez. U planine Manabíja krajem 19. stoljeća Hrvate je privukla potraga za palmom iz koje se dobivala biljna bjelokost poznata kao tagua, od koje su Nijemci izrađivali visokokvalitetnu dugmad za fine košulje dok nije izmišljena plastika. Pionir u doseljavanju bio je Grgur Jakov Miho Uskoković Šilje, porijeklom iz dubrovačke Mokošice, koji je u to područje stigao 1883. godine. Njegov praunuk, odvjetnik Luis Avilés Uscocovich, prisjetit će se obiteljske priče da je njegov pradjed s 24 godine postao poručnik u austrougarskoj trgovačkoj mornarici. Plovio je potom svjetskim morima za različite brodare, pa postao kapetan njemačkog trgovačkog broda koji je u Ekvador dolazio redovito upravo zbog utovara tague.

Siromašne četvrti velikim dijelom zaslužne su za loš globalni imidž Guayaquila koji ima hrvatsku zajednicu

„Godine 1882. moj pradjed napustio je posao kapetana i odlučio se na kupnju 500 hektara zemljišta za sadnju kakaovca. Osnovao je farmu na području grada Chonea. Ondje se dvije godine posvetio uzgoju kakaa, pa potom vratio na rodnu grudu i oženio s Dubrovkinjom plemićkog podrijetla Nikoletom Beutom Munk. Godine 1886. zaputili su se zajedno natrag u Ekvador i trajno nastanili u Choneu, te upravljali imanjem na kojemu se proizvodio kvalitetan kakao. Njihovih 12 sinova i jedna kćer proveli su stoga djetinjstvo u obilju. Išlo im je toliko dobro da su iz dubrovačkog područja u Ekvador pozvali i pradjedova dva brata i petoricu rođaka, a uslijedio je dolazak i cijelih obitelji iz Dalmacije. Kravarovići, Savinovići, Marinovići, Beute, Kusanovići, Kneževići... Svi su oni 1890-ih radili za pradjeda i bili su poznati kao ‘Austrijanci’, budući da su bili državljani Austro-Ugarske“, pojasnio mi je Avilés Uscocovich na terasi kafića u modernom dijelu Guayaquila, najbližeg velikog grada arhipelagu Galapagos, pa se u jednome od njegovih parkova mogu hraniti i male
iguane. 

Uspon i pad plantaža kakaovca

Gregorio Uscocovich (prvi slijeva; u Ekvador došao 1883) u društvu Hrvata
pristiglih iz Mokošice, koji su radili na njegovoj plantaži kakaovca u Choneu 1886.

Gregorio Uscocovich s obitelji u gradu Bahía de Caráquez 1909. godine / Privatna arhiva

Ekvador je 1890-ih bio najveći proizvođač i izvoznik kakaa na svijetu, a velike plantaže zasađene kakaovcem u Manabíju bile su pošteđene raširenog nametnika. U to područje stigao je tih godina značajan broj imigranata iz Njemačke, Turske, SAD-a, Engleske i Italije. Mnogi povjesničari pišu o njima kao o hrabrim vizionarima. Jer oni koji su pristigli iz Europe odvažili su se prije toga na dug i vrlo opasan put, budući da tada još nije bilo Panamskog kanala pa je trgovačka ruta išla kroz Magellanov prolaz, poznat po lošem vremenu. Ali ozbiljni oružani sukobi između liberala i konzervativaca u Ekvadoru početkom 20. stoljeća, kao i borbe za prevlast na europskom kontinentu koje su uslijedile prouzročile su 1910. godine promjenu situacije na globalnom tržištu kakaa. Farma Gregorija Uscocovicha već tada je imala problema s novcem, pa ga nije bilo ni za plaće radnika. Sve je dodatno pogoršao početak Prvog svjetskog rata. Najveće europsko tržište za ekvadorske izvoznike kakaa bilo je ono Britanskoga Carstva, s kojim je Austro-Ugarska bila u ratu. Gregorio Uscocovich imao je austrougarsko državljanstvo i automatski je potpao pod odredbe posebnog zakona kojim je označen britanskim neprijateljem, bez obzira što je godinama bio britanski vicekonzul u luci Bahía de Caráquez, također u provinciji Manabí. Britanci su stoga prestali od njega kupovati kakao.

Antonio Tramontana Almeida – stručnjak
za politički marketing

Luis Avilés Uscocovich – praunuk prvog
zabilježenog Hrvata u Ekvadoru

Simón Pandzic Arapov – jedan od
ekvadorskih Hrvata koji govori hrvatski

„Ekonomski slomljen, 1915. je umro od raka i ostavio u siromaštvu i dugovima ženu i trinaestero djece, među kojima je bio i moj djed Miguel Uscocovich Beuta, Gregorijev najmlađi sin. Obitelj je prodala farmu u Choneu i odlučila se naseliti u 50 kilometara udaljenoj Bahíji de Caráquez. Nakon toga živjeli su od obiteljske željezare koja je proizvodila za brodogradilišta. Dugo su bili vrlo siromašni i morali naporno raditi da bi opstali, ali polako su izgradili temelje novog života. Većina članova loze Uscocovich živjela je kasnije na području provincija Manabí i Guayas. Bavili su se poljoprivredom, trgovinom i ribolovom. S vremenom su veze s dubrovačkim krajem potpuno nestale. Djedova žena Nicolasa, rođena u ondašnjoj Ragusi, živjela je u Bahíji de Caráquez sve do listopada 1956, ali nikada se više nije vratila u domovinu. Djeda sam poznavao i uvijek mu se divio jer je imao prosperitetan i dug život, kao i većina njegove braće i sestara. Bio je trgovac koji je većinu života proveo u Bahíji de Caráquez. Kada je otišao u mirovinu, preselio se u Guayaquil. Moja majka Ines Uscocovich Salazar bila je najstarija od njegovih osmero djece. Od malih nogu pričala nam je o baki Nicolasi i njezinom životu u Ragusi, tj. Dubrovniku. Loza Uscocovich danas u Ekvadoru broji više od 600 osoba“, s ponosom mi je ispripovijedao 59-godišnji Luis Avilés Uscocovich.

Malobrojni, raspršeni i često asimilirani, ekvadorski Hrvati danas žive između zaboravljenih korijena i obnovljenog interesa za vlastiti identitet

Obiteljske priče kao ogledalo migracijske povijesti

Obiteljska priča Uscocovicha samo je jedna u nizu fascinantnih epizoda vezanih za hrvatsku emigraciju u Ekvador. S Visa se ondje zaputio i Antonio Tramontana Bradanović, djed danas priznatog ekvadorskog stručnjaka za politički marketing Antonija Tramontane Almeide. Tijekom tri desetljeća sudjelovanja u ekvadorskim političkim kampanjama Tramontana je savjetovao mnoge političare. Bio je i prvi čovjek vladina Ureda za komunikaciju tijekom mandata ekvadorskog predsjednika Palacija, a 2022. mu je nacionalni parlament dodijelio odličje zbog svekolikog doprinosa društvu.

Panorama Guayaquila, smještenog na rijeci Guayas / Snimio Dragan Nikolić

„Moj djed stigao je u Ekvador jer ga je njegov ujak Luka Tramontana uveo u posao s kakaom 1900-ih, u obiteljskoj tvrtki imena Sidro. Djed je inače bio jedan od donatora pri izgradnji katedrale u Montecristiju, gradu u provinciji Manabí, pa se u njoj nalazi i vitraj s imenom Antonija Tramontane. Zanimljiva je inače povijest loze Tramontana u Južnoj Americi. Otkrio sam da se u Guayaquilu rodio Rafael Benito Tramontana, koji je bio bratić mog djeda. Potom se preselio u Peru, a njegovi potomci su promijenili prezime u De Tramontana Gayangos. Riječ je o danas uglednoj peruanskoj obitelji čiji su preci tih godina preuzeli tamošnje državljanstvo. Osim kraka obitelji u Peruu, postoji još dijelova loze Tramontana koje polako otkrivam. Vjerujem da će to u konačnici biti vrlo zanimljiva obiteljska priča. Nikada dosad nisam posjetio Hrvatsku. Želja mi je da se zaputim na Vis, gdje postoji ploča postavljena u čast Luke Tramontane, nakon što preostalo dvoje moje djece i unuk dobiju hrvatsko državljanstvo. Ja i kći već imamo hrvatsku putovnicu. Nažalost, ne govorim ni riječi hrvatskoga. Tražio sam u Ekvadoru udžbenike iz kojih bih ga sam učio, ali bez uspjeha. Nažalost, u Guayaquilu nemamo Hrvatski dom poput Hrvata u Santiago de Chileu, gdje se nalazi hrvatsko veleposlanstvo koje nerezidentno pokriva i Ekvador. Hrvati ondje mogu organizirano učiti jezik“, sa žaljenjem je naglasio Tramontana Almeida, inače ugledni novinski kolumnist i analitičar u nacionalnim medijima.  

Metropolitanska katedrala svetog Petra i spomenik državniku i vojskovođi Simónu Bolívaru u obližnjem parku

Spomenik na šetnici uz rijeku Guayas koji slavi jedinstvo i neovisnost zemalja Latinske Amerike

Između dva svjetska rata osim s dubrovačkog područja i Visa u Ekvador su se u znatnom broju doseljavali i Hvarani. Egzistenciju su pronalazili u tamošnjoj industriji proizvodnje banana. Nakon Drugog svjetskog rata useljavanje Hrvata u Ekvador opalo je, a znatno veći broj njih naselio je susjedni Peru. U drugom većem valu useljavanja iz Hrvatske u Ekvador 1990-ih uglavnom su stigli radnici s Jadrana, a posao su pronašli u industriji prerade tune i sardina, koju danas uglavnom drže biznismeni hrvatskog porijekla. Gospodarski zamah upravo na krilima ribarske industrije ostvario je i grad Manta, koji je 1970-ih imao svega 20 tisuća stanovnika, a danas ih broji 220 tisuća. Ondje živi dosta ekvadorskih Hrvata. 

Središnja ulica u Guayaquilu

Okupljanje hrvatske zajednice u Guayaquilu 2022. godine

Ribarska industrija i novi val uspjeha

„Današnji počasni konzul Hrvatske u Guayaquilu Diego Vjekoslav Miletić stigao je u Ekvador 1990. Prije toga je dugo radio u globalno bitnoj tunolovnoj tvrtki u Portoriku. Nakon što se oženio s Ekvadorkom, podignuo je zajam u banci za kupnju vlastitog tunolovca 1993. godine. Danas je vlasnik velike flote tunolovaca. Sve što ulovi prodaje drugom Hrvatu, Ivi Čuki, koji potječe iz Žmana na Dugom otoku koji je napustio 1964. godine. Čuka u Manti ima prerađivački pogon i jedan je od najvećih ekvadorskih izvoznika tune. Gotovo sve što proizvede, izvozi u Europu. Hrvati zapravo drže tunolovnu industriju u Ekvadoru. Treba istaknuti i obitelj Marich, porijeklom s Visa, koja je poznata u industriji uzgoja banana, te ima velik regionalni utjecaj u području grada Machale, na jugozapadu Ekvadora“, objasnio mi je Luis Avilés Uscocovich, dodajući da Hrvati i njihovi potomci rade i na brodovima za prijevoz banana i ribe, kao i trgovačkim brodovima koji nose ekvadorsku
zastavu.

„Generacija ekvadorskih Hrvata koja danas pripada visokoj srednjoj klasi i visokoj klasi stigla je ovdje od 1960-ih nadalje, bez previše novca u džepovima. Ali napornim i poštenim radom stekli su imetak. Osim u ribarskoj industriji, ima ih i u izlovu rakova, uzgoju banana, poljoprivredi općenito… Za razliku od nekih drugih južnoameričkih zemalja, u ovdašnjoj politici Hrvata nema. Sin poznatog telekomunikacijskog mogula Tomislava Topića Jan bio je kandidat na predsjedničkim izborima 2023, ali on uz ekvadorsko ima i francusko državljanstvo zbog majke Francuskinje. Nitko od ekvadorskih Hrvata, uz sve što se događa u zemlji, ne želi ući u kaljužu dnevne politike. Drže se po strani, sretni s onime što su postigli u životu. Politički ne naginju ni desnici ni ljevici i gledaju u budućnost“, obrazložio mi je Antonio Tramontana Almeida.

Ekvadorski Hrvati većinom su treća ili četvrta generacija nekadašnjih emigranata. Osim u obalnim gradovima Bahia de Caráquez, Manta i Guayaquil, žive i u provinciji Oro i ekvadorskoj prijestolnici Quitu, gdje ih je najmanje. Mnogi imaju hrvatsko državljanstvo te ih zanimaju kultura i jezik njihovih predaka. 

„Tadašnja hrvatska počasna konzulica u Peruu predložila mi je 2004. da osnujemo Udrugu Hrvata Ekvadora i zatražimo otvaranje počasnog konzulata. Sada pokojni otac Drago Balvanović angažirao se tada na izradi statuta, koji je bio gotovo pa kopija onoga Društva Dubrovnik iz Lime. Nažalost, nismo uspjeli izgraditi i klub, možda i zbog manjka inicijative u zajednici. Tadašnji gradonačelnik Guayaquila čak nam je obećao osigurati i besplatno zemljište. Udruga je 2004. imala oko 600 registriranih članova. Moj je plan bio da se sastajemo jednom do dvaput godišnje. Posljednje okupljanje bilo je lani u prosincu u Quitu, uz tradicijske pjesme i hrvatske specijalitete. Ondje djeluje red Sestara milosrdnica, čiji Centar za integralnu edukaciju skrbi o 250 djece. Htjeli smo održati misu, pa je došao i otac Luka, koji je rodom iz Istre. Ali nije lako sve to organizirati jer našoj zajednici ovdje u Ekvadoru nedostaje taj osjećaj zajedništva kakav imaju Hrvati u Čileu, Australiji ili SAD-u.

Nažalost, mnogo inicijativa koje sam pokrenuo nije zaživjelo i možda sam malo umoran od svega. Potraga za hrvatskim korijenima postala je inače vidljiva u Ekvadoru 2001. kada sam kao prvi pripadnik zajednice zatražio hrvatsko državljanstvo. Do proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske nismo ovdje imali izgrađen nacionalni identitet, i zbog činjenice da se puno ljudi u prošlosti automatski izjašnjavalo Jugoslavenima. Ali nakon što su Vatreni na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. osvojili broncu, ta je svijest proradila. U malo više od četvrt stoljeća otada došli smo do broja od 1240 ekvadorskih građana koji su zbog svojih korijena uzeli hrvatsko državljanstvo. Moj je stav da svatko tko želi taj papir mora znati osnove hrvatskoga jezika i kulture te običaje. I mora provesti neko vrijeme u Hrvatskoj. Nije poanta u pukom dobivanju hrvatske putovnice“, naveo je Avilés Uscocovich, koji je dosad Hrvatsku posjetio pet puta, posljednji put prije tri godine.

Između asimilacije i obnove hrvatskog identiteta

S Uscocovichevim stavom složit će se i 63-godišnji komercijalist Simón Pandzic Arapov čiji su roditelji pristigli u Ekvador nakon Drugog svjetskog rata zbog ekonomskih razloga, budući da su njihovi rodni krajevi grcali u poslijeratnoj neimaštini. Majka je bila rodom s otoka Vrgade, a otac iz Šibenika. Upoznali su se u Čileu, emigracijskoj postaji na putu za Ekvador, gdje su završili trbuhom za kruhom, te se u konačnici i vjenčali. Pandzic Arapov rodio se u seoskoj župi Anchón u provinciji Sveta Elena, i to u engleskoj bolnici. Tada se, naime, ondje sve vrtjelo oko engleske naftne kompanije Anglo Ecuadorian Oilfields. Nakon toga preselio se na nekoliko godina u najveću ekvadorsku luku Guayaquil, pa onda u Mantu, gdje je upoznao i današnju ženu Ekvadorku, jednu od najutjecajnijih osoba ekvadorske industrije kakaa.

„Starije generacije hrvatskih doseljenika uvijek su govorile mlađima o svojoj domovini. U našoj kući uvijek se govorilo hrvatski i kao mali sam ga puno koristio. Ali kada sam krenuo u školu, sve je očekivano preuzeo španjolski. Ostalo je ipak nešto od znanja hrvatskoga, kada sam u okruženju Hrvata mogu s njima i popričati. Nažalost, u Guayaquilu ne postoji škola hrvatskoga jezika. U prošlosti je nekoliko mjeseci postojao takav tečaj, ali ni interes zajednice nije bio prevelik, pa je sve brzo završilo. Nove generacije Ekvadoraca hrvatskih korijena, koje su rođene ovdje, ne znaju mnogo o Hrvatskoj. Postoji Udruga Hrvata Ekvadora, ali nemamo fizičko sjedište te udruge. Okupljamo se jedino kada Hrvatska igra utakmice na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Svakako je dobro to što u Guayaquilu imamo počasni konzulat, koji nam pomaže oko dobivanja potrebnih dokumenata. Jer nisu svi u prilici putovati u Čile. Dvaput godišnje imamo ovdje konzularne dane. Sve troje moje djece ima inače hrvatsko državljanstvo, već su posjetili Hrvatsku. Naučit će još više o kulturi predaka i prekrasnoj Hrvatskoj, u kojoj su ljudi jako otvoreni i ljubazni“, obećao je tijekom razgovora Pandzic
Arapov. 

„Ekvadorci o Hrvatskoj znaju jako malo. Danas najviše znaju zbog nogometa, prije je to bilo zbog Dubrovnika. Hrvati za Ekvador znaju zbog banana, tune, rakova, kakaa i cvijeća. Jer Ekvador je treći najveći izvoznik rezanog cvijeća na svijetu. Nažalost, znaju i zbog ovdašnjeg organiziranog kriminala i obračuna narkobandi, koje trguju drogom. Uz ozbiljne probleme sa sigurnošću Ekvador trenutačno ima velikih problema i s institucijama. Naš pravosudni sustav inficiran je korupcijom. Nismo slobodna i mirna demokracija. Trebat će nam mnogo vremena da se stvari vrate u normalu. Situacija je gora nego da smo u ratu, svjedočimo svojevrsnom tihom ratu. Nadam se da će dobro nadjačati zlo. Bez obzira na trenutačne probleme, Ekvador se razvija. Hrvatska bi mu mogla pomoći s prenošenjem znanja i iskustava u ribarstvu, poljoprivredi, turizmu ili tehnologiji“, zaključio je Antonio Tramontana Almeida.

„Malo njih zna da Ekvador ima veću trgovinsku razmjenu s Hrvatskom nego sa susjednim Čileom. Većina banana koja se proda u Hrvatskoj dolazi iz Ekvadora, koji je od 1956. najveći svjetski izvoznik banana. Jednom tjedno brod s bananama dolazi u riječku luku. Nažalost, nema trgovinskog reciprociteta. Želimo potaknuti veći hrvatski izvoz u Ekvador, ali u Hrvatskoj za to nema interesa. U prošlosti je najveći ekvadorski proizvođač banana naručio dva teretna broda u hrvatskim brodogradilištima. U Hrvatskoj je ekvadorska strana kupovala i električne transformatore, a nema tome dugo da se ekvadorska vojska opremila oružjem proizvedenim u HS Produktu“, sumirao je potencijalne niše suradnje Luis Avilés Uscocovich.