HNK ima neupitan kazališni hit

U ovo doba kada nam bajke trebaju više no ikad, zagrebački HNK oglasio se produkcijom bijelog baleta, Trnoružicom Petra Iljiča Čajkovskog prema režiji i koreografiji Paula Chalmera, kanadskog koreografa s dugogodišnjom karijerom plesnog prvaka. Na premijeri 10. travnja doživjeli smo neviđenu raskoš kostima, scenografije i plesnih bravura akademskog klasičnog baleta, kao nadogradnju svih onih koreografija koje je u svojoj pedesetogodišnjoj karijeri kao Princ Florimund plesao ovaj Kanađanin s rimskom adresom. To je klasični balet u savršenom izdanju kakav je u stanju izvesti baletni ansambl naše središnje nacionalne kuće, nakon što se prije nekoliko sezona drastično pomladio, a znalački ga kao ravnatelj predvodi Talijan Massimiliano Volpini. Nadogradnja estetike i stila na prije pola godine uprizorena Orašara, sada je to drugo remek-djelo iz radionice Mariusa Petipaa i Petra Iljiča Čajkovskog.  Upravo u kazalištu gdje je, uključujući Labuđe jezero, praizvedena ta slavna baletna trilogija, sanktpeterburškom Marijinskom teatru, deset je godina dirigirao ruski maestro Mikhail Agrest, koji je sada stigao u Zagreb kao vodeći svjetski stručnjak za balet. Podučio je orkestar zagrebačke Opere kako autentičnije svirati ovu predivnu partituru, uz ubrzana tempa i nove boje, od lirskih romantičnih sola na violini, u drvenim puhačima, na harfi i violončelu, s bombastičnim vrhuncima orkestralnih tuttija. Oduševljava sprega orkestralne dramaturgije s redateljsko-koreografskom koncepcijom pri čemu je sve što vidimo na sceni materijalizirani odjek glazbe u orkestralnoj rupi, kroz pokret, kostim, rasvjetno i scenografsko rješenje.

Trnoružica nastaje u skupu napora i talenta više stotina sudionika koji na njemu više mjeseci danonoćno rade / Snimila Ines Novković

Trnoružica je vrhunac kazališne umjetnosti koja nastaje u skupu napora i talenta više stotina sudionika koji na njemu više mjeseci danonoćno rade. Cjelokupni baletni ansambl mora biti besprijekoran, svi njegovi članovi moraju plesati kao jedan. I onaj posljednji član ansambla mora plesati čisto i uigrano, pazeći na vrlo precizne pozicije kako bi činio skladnu cjelinu. Priča iz Peraultove bajke bez krvoločne bake ljudožderke, s dodanim poljupcem života, tek je okvir za nizove plesnih brojeva koji funkcioniraju kao žive plesne slike. Njih je u svojem stvaralačkom laboratoriju naslikala poljska kostimografkinja i koreografkinja Anna Kontek, koja je cijeli svoj radni vijek bila zaposlena u Finskoj nacionalnoj operi i baletu u Helsinkiju, a sada u mirovini putuje svijetom kao Chalmerova omiljena vizualna suradnica. No, prije no što je uopće počela išta dizajnirati, došla je u Zagreb proučiti kraljevski izgled interijera i eksterijera naše povijesne zgrade na Trgu Republike Hrvatske. Barokne je ukrase i pozlate po zgradi idejno povezala sa svijetom francuskog dvora Luja XIV. i tako razradila koncept krojeva, materijala i boja temeljen na povijesnoj modi. Više od tristo kostima izrađeno je za ovu produkciju, ništa nije fabricirano, sve je ručni rad, s mnoštvom kamenja, ukrasa, vrpci i dodataka; to je ta hipertrofirana izražajnost baroka u prologu i prvom činu, te rokokoa u drugom i trećem činu, uz dodatak bezvremenih vila u stilu Giselle. Posebno lijepo uz glazbu klizi zmajsko vozilo zle Vile Carabosse (zaslužuje spontani pljesak na otvorenoj sceni!), kao i divovski rog nekog umrlog mitskog jelena na kojemu vladarica dobra, Vila Jorgovana, vodi Princa kroz zaraslo trnje do uspavane ljepotice, dok je sve ostalo izraženo koracima baletana i balerina.

U glavnim ulogama nastupaju nacionalni prvaci i prvakinje: u prvim izvedbama u naslovnoj ulozi Princeze Aurore izmijenile su se Natalia Kosovac i Iva Vitić Gameiro otkrivši svaka za sebe adute u nijansama jedne od najtežih uloga u baletnoj karijeri. Bračni par Gameiro ovaj je put razdvojen u podijeli, pa je Ivin suprug, Guilherme Gameiro Alves kao čvrst i elegantan „bestežinski“ Princ u ovoj produkciji partner s Nataliom Kosovac, dok mu supruga u drugoj podjeli pleše s mladim ruskim baletanom Pavelom Savinom. No, njih dvoje upravo su u paru protagonista donijeli novu mladenačku svježinu i mekoću.

Dinamiku radnje stvaraju polarnosti nebeskog i zemaljskog, kraljevskog i narodskog, te dobra i zla između Vile Jorgovana (koju je na premijeri i prvoj reprizi karakterno jasno iznijela Rumunjka Miruna Miciu) i zle Vile Carabosse (dramatično moćna Lucija Radić Pálinkó) te njihovih rasplesanih pratnji. U mnoštvu solističkih sljedova vila, dragulja, dijamanata te likova iz bajki upoznajemo novi naraštaj mahom japanskih plesača na stalnom angažmanu u Zagrebu, koji briljiraju čistoćom i gracioznošću pokreta, među kojima se izdvajaju hrvatske mlade nade Anamarija Marković kao Vila Temperamenta i Safir te Dora Kovač kao karakterni lik nedodirljive Bijele mačke. Snaga predstave je upravo u prepletanju istih interpreta u različitim ulogama iz večeri u večer, što još više ovom neupitnom kazališnom hitu daje kompaktnost i čvrstoću te mu jamči dugovječnost na repertoaru.