GRADOVI, U KUTIJI SJEĆANJA

NOVA GODINA U ULICI SV. JERONIMA U MADRIDU

Kako je noćas bezdana noć

tako si neprestana ljubavi

u noći hladnoj i slatkoj poput naranče

Ponoć se nagnula nad balkone

vino miriše na grožđe i prah a godina odlazi

i čarolija nikad nije ponovljena slika

Gitare razvezuju zrak

a pete flamenca vatromet

i naša ljubav prepisuje nebo u svoj spomenar

Podignimo čaše za svaki otkucaj na raskrižju

ni kuće noćas ne ostaju nepomične

s oblacima one žive

Madrid se smije kao dijete

lomeći ponoć grožđem vremena

Puerta del Sol široki je prijevod godina

Vrijeme kao čaša prije prvog gutljaja zastaje

Nova će godina široko zasjati u očima

i postati riječ koja dodiruje naša lica

Zvona se rasipaju u sekunde

u vjetar koji vječno prolazi ovom ulicom

u beskraju naše ljubavi

Ruke se traže bez pitanja

jezici se miješaju a sreća je ista

i ja pišem pjesmu koja već postoji

Madrid pritišću goruće oči

u žaru ponoći i grad se u pamćenju

čini vječnim djetinjstvom

Rijeke od koraka teku pored nas

kaputi šušte kao krila golubova

balkoni su otvorene školjke u glazbu usidrene

Ljubavi tako si živa u ovom nevinom izvoru

prvog dana u pomami noći

pod satom Puerta del Sol tvoji prsti

usne i smijeh cvijet su ražarene noći

Ponoć se presavija tiho i precizno

i godina se mijenja uz svjetlo mjeseca i lampi

noć je kratka poput vatrometa

Pjesme kao ptice dolaze s juga

i dah Madrida postaje kružan

s licem leptira sutrašnjega dana

Prolaznici nose džepove pune budućnosti

konfeti padaju kao kratki snijeg

gitara drhti između dva akorda

ulica pjeva i htjela bi imati krila

Ulica sv. Jeronima kao knjiga je

s listovima od neona

zimski dan od vrućeg ljeta satkan

Sve što se vidi rečenice su bez zareza za brigu

zvijezde na nebu postaju krugovi za ples

zvijezde se spuštaju niže da vide kako ljudi

uče iznova reći: sada

Stari satovi se mire s novim obećanjima

na prozorima trepere male nade

trg je pun nakita ispod kojeg teče vino

kao posred vinograda

Vino crno vino tinto ibersko tamno nebo

zrelo poput grožđa more modro

i usklici na usnama punim slave i ljubavi

Madrid grli nas u noći glasno i široko

a mi započinjemo ljubav ispočetka

s mirisom ruža i dalija

Kad ponoć prođe kroz vrata Kraljevskog vrta

grad je teži za tisuću obećanja

i sve što nas čeka početak je i kraj

što zauvijek zvoni:

¡Salud, alegría y buena racha!

AUTOBUS 74A

Lagano pada kiša

Landstrasser Hauptstrasse se presijava

pod svjetlom uličnih lampi

Vozimo se u ritmu kišnih kapi

mi smo unutra

u crvenom autobusu 74A

Grad je miran kao stara molitva

Beč je isti i drugačiji –

još uvijek tražimo isti most

istu ruku koja drži čašu vina

Ljudi prolaze i prolaze

a mi sjedimo i gledamo

kao da ćemo uvijek pamtiti ovaj tren

Tko se promijenio – mi ili grad?!

Autobus je crven

a tišina siva

Vozimo se vozimo

svjetla prolaze kroz staklo

izlozi se zrcale u našim očima

i sve je tako blizu

i tako daleko

toliko našeg u ovome gradu

Dok se vozimo u autobusu 74A

ovaj trenutak je lijep

Landstrasser Hauptstrasse nestaje

iza nas

Sve što želimo vidjeti

još uvijek je pred nama

U PODNOŽJU
PLANINE VITOŠE

ili moje sjećanje na Sofiju, 28. listopada 2014.

 

U podnožju planine Vitoše

skriven između betonskih blokova

hodam ulicama Sofije

dok listopad šušti lišćem

Sjećam se koraka po ulicama –

pijesak u parku lagano klizi

a grad pod plavim nebom

ponovo plete mrežu svojih praznina

Prolazim pored Crkve svetog Aleksandra Nevskog

gdje vrijeme blista

poput crne kave u maloj šalici;

djeca trče i smiju se

Ovdje su živjeli i Dimitrov i Botev

u tami spomenika kamen je prožet mitovima

ali prolaznici ne prestaju pjevati

ne prestaju klicati

da ostanu riječi u knjigama

I pjesnici u bijelim tunikama

prolaze kroz arhive svjetlosti

i gledaju daljinu kroz prozor vječnosti

a stih što nježno pada na papir

tvoj je poziv

tvojih ruku

koje dotiču onaj isti vjetar

kojem je Aristotel govorio o duši

U magli između oblaka i svjetla grad

je poput dalekog zapuštenog sna

Moji se koraci miješaju

s onima kojima je hodio Herodot

i onima što su na krilima orlova

kročili u Carigrad

Tako prolazim kroz grad

zapamćen u sjećanju

kao spomenik velikim dušama

KADA ČOVJEK IDE
U TOLEDO

U vrh brda kule oko grada

luna puna ptica

puna zvijezda

i cvrkuta

U vrh brda nebo

luna kruži oko kula

cvrkut sveudilj

U vrh brda sunce

mačevi vezani u čvor

u očima ptica

Dalek je grad u noći

srce moje ne spava

srce je daleki grad

Toledo

uza stube dalija

WAWEL

U molitvi uklesanoj u brdo Wawel

dozrijeva iznad Visle

hodnici nose miris tamjana i krvi

u dvorani vjetar čita rukopise

Jagelović govori sa sabljom

Dotaknuo sam zid

i on je mene dotaknuo

i kamen šuti više od mene

više nego što sam htio

Wawel gori u očima moga djeteta

a možda ga zmaj podno brijega

nikad i nije dotaknuo ognjem

samo vitraj sunce zlato i prah sjećanja

koje moli dopuštenje da preživi

Kraljevi ovdje leže a ja stojim

i to je danas jedina razlika

Kao da nikad i nije bilo rata

a svaki zid Wawela ima ranu

koju ne mogu dodirnuti

U muzeju sablasno staklo

moja glava u odrazu bez krune

kraljevi dišu sporije od mene

ali traju traju i žive

da ni sebi ne vjerujem dok ovo pišem

i ne znam hoću li dočekati sljedeći stih

Pod krunom oblaka koji ljubi zemlju

tišinom ljudi koji rade pjevaju

nadaju se i nose Poljsku kao hostiju

na jeziku srca

u večernjoj molitvi narod kleči

i vjeruje

a Mickiewicz sniva pokraj kraljeva

jer pjesma i mač su brat i brat

U kapeli zlatno svjetlo hladno

toplije mi je bilo kada sam gledao majku

kako kopa vrt daleko u Zemuniku

Visla je nosila jesen

a zrak mirisao na zemlju i vosak

na zaborav koji se ne usuđujem

zaboraviti

JEDAN DAN U SEGOVIJI

Hodamo a grad diše imenom Antonija Machada

i miriše na kruh djetinjstvo i vječnost

na kamenje

koje pamti korake svetaca i putnika

Akvadukt star kao tišina
oslonjen na nebo
broji korake Rimljana koji su otišli
ostavili vodu luk i strpljenje

Na brijegu Alcázar i dječji pogledi

koji traže zmajeve u oblacima

kastiljansko strogo sunce
reže sjene poput kruha

Usporedo s nama i ulicama
hodaju misli Antonija Machada
spore i teške kao koraci

Na mostu u Alameda del Parral

čitamo svoju Bibliju

eché mano al estuche de mis gafas
en busca de ese andamio de mis ojos,
mi volado balcón de la mirada*

Segovija je kao hodanje
a Machado put kojim učimo ići

u zlatnu točku podneva
kada se grad sabere u sebe

Svaki balkon zarez je svjetlosti

kad nebo postaje rukopis

Rijeka Eresma ne raspravlja s vremenom
ona ga uči strpljenju
Machado se u njoj ogleda
i vidi lice pečene zemlje
živo naborano tužno i pravedno

od studene zore zvona

i vina

Jer jedan dan u Segoviji dovoljan je da naučiš
kako poezija ima oblik grada

i kako se predugo ne smije buditi kamen
U crkvi San Esteban zvono se pomaklo
i dan se poput svijeće

stopio s tamom

* posegnuh za futrolom svojih naočala
tražeći to pomagalo mojim očima,
moj lebdeći balkon pogleda

Vrhunsko poetsko preklapanje poezije i gradova

Piše Darija Žilić

Tomislav Marijan Bilosnić, ugledni književnik i slikar, rođen je 1947. u Zemuniku Donjem kod Zadra, objavio je više od stotinu knjiga. U mladosti je bio, kako navodi mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije, pjesnik urbanog ambijenta, potom ljubavni lirik mediteranskog nadahnuća, a onda se okreće domoljubnoj te duhovnoj tematici. Autor je i brojnih poema obilježenih intertekstualnošću i baštinom.

U njegovu je djelu riječ o dvije faze u prikazu mediteranskog subjekta i poetičkog stratuma. O tome su pisali znanstvenici Tin Lemac i Sanja Knežević. Prvu zbirku Senza luna Bilosnić je objavio još 1968. godine. Naslovi nekih knjiga pjesama su: Pred zavjesama, Koji jedu ribe, Približavanje ptica, Ogrlica, Molitve, Afrika, Vrt, Tigar, Krik itd. Posebnost je književnog puta Tomislava Marijana Bilosnića u tome što je ostajao izvan generacijskih krugova te se njegov književni opus ne može povezati ni s jednom školom. Pjesme su mu, napose zbirka Tigar iz 2004, prevođene na brojne jezike, knjige nagrađivane. Treba napomenuti da je Bilosnić autor brojnih nagrađivanih putopisa, osobito o mediteranskom svijetu.

Novi ciklus pjesama vezan je uz gradove koje opisuje poetičko senzualistički, melankolično epikurejski, kao da u njima traga za bezvremenskim, za prostorom mita ili pak vječnog djetinjstva. Pjesme su oplahnute i anakreontskim duhom, zvukovima flamenca, a grad oživljava kao biće. Uz hiperboličnost metafora, slavi se ljubav u prostoru u kojemu se miješaju jezici, pomiču kuće, a u zajedničkim trenucima slavlja, primjerice Nove godine u Madridu, prisutna je i svijest o vremenu, koje „kao čaša prije prvog gutljaja zastaje“.

Doživljaj grada popraćen je brojnim senzacijama, ulica postaje kao knjiga s listovima od neona, a u trenutku prelaska iz jedne godine u drugu spaja se sve, prošlo i buduće kojem se nazdravlja i koje se očekuje. S obzirom na prostor Mediterana, prisutni su toposi naranča, crno vino, gitare i atmosfera užarena u kojoj je „zimski dan od vrućeg ljeta satkan“. I svijest o vremenitosti posve je naznačena, svijest o početku i kraju, o trajanju. O pjesmi, o Beču, gradu koji lirski junak doživljava iz autobusa, klize slike koje donose i poznatost i drukčijost, promjene koje odražavaju i promjene iznutra, jer se grad i lirski subjekt ogledaju jedan u drugome. Veliki prozori nisu osunčani, nego kišni, a ponovni dolazak donosi utočište i resemantizaciju znanih mjesta. Izlozi i pogled, sve se prelama kroz staklo autobusa.

Dok pak flanerski hoda Sofijom, lirski subjekt se prisjeća i onih koji su živjeli prije, umjetnika, a grad se čini kao dalek, zapušten san u kojem simultano postoje razne vremenitosti, pa se koraci junaka „miješaju / s onima kojima je hodio Herodot“. Povijesnost je prisutna i u pjesmi Wawel, gdje evocira slike „u dvorani vjetar čita rukopise / Jagelović govori sa sabljom“. U sjajno dočaranoj atmosferi, jesenjoj, sfumatičnoj, pjesnik se prisjeća i donosi kao kontrast sliku majke koja kopa vrt u Zemuniku. I proces pisanja je krhak, kao i svijest o konačnosti. U Segoviji lirski junak evocira rimska vremena i sve što je upisano u kamenje koje pamti korake svetaca i putnika.

Bilosnić je putnik koji je duboko suživljen s gradovima, on putujući prostorom putuje i kroz vrijeme, otvarajući se beskonačnosti u kojoj supostoje davna vremena vladara i pjesnički svijet koji o svemu tome stvara slike, za budućnost. Posebno se prisjeća poljskoga pjesnika Mickiewicza, dok Poljsku doživljava kao „hostiju na jeziku srca“, te velikog španjolskog pjesnika Machada Segoviji, gradu koji „diše“ imenom Antonija Machada“koji također propituje teme prolaznosti, ljubavi i krajolika.

Poezija i ima oblik grada, kako ističe u jednom stihu Bilosnić, te je u odličnim pjesmama došlo do suptilna i elegantna preklapanja poezije, identiteta, povijesti, interteksta, višeglasja, citatnosti, a iznad svega intimnosti, ljubavi i sjete.