Generacijski višeslojno

Mladi autori Filip Rutić i Vid Lež već su se kroz nekoliko uspješnih projekata dokazali kao originalni pisci i dramaturzi, u prvome redu kao koautori nagrađivanih predstava Gard i Ubu ovo ono, obje u (ko)produkciji &TD-a. Prepoznatljiva scenska poetika koju svaki od njih ima, u tandemu s dva mlada redatelja, Patrikom Sečenom i Tomom Serdarevićem, rezultirala je još jednim iznimno zanimljivim, kvalitetnim i inovativnim ostvarenjem. Radi se o autorskom projektu Zeitnot, predstavi sačinjenoj od dvije paralelne priče koje se događaju u isto vrijeme na različitim lokacijama, u polukružnoj dvorani i kafiću Teatra &TD, s istim izvođačima.

Zeitnot označava vremensku stisku jer se previše radi, jer se ništa ne stiže, ali i odbrojavanje, iščekivanje / Snimio Luka Dobroja

Suvremenost, svakodnevica mladih, generacijska priča autorskog tima, slika naše stvarnosti. To bi bile ključne riječi koje opisuju ovu predstavu. Već nekoliko godina u mnogim izvedbenim ostvarenjima tematizira se, ne bez razloga, kraj svijeta, i već je postao lajtmotiv govora o trenutku u kojem živimo. U nekim je kontekstima kao tema potrošen, u nekima ne, no bilo kako bilo kraj svijeta čekamo već duže vrijeme, a on, da parafraziram autore Zeitnota, nikako da dođe. U međuvremenu, čekajući, događa se sljedeće: mladi u Hrvatskoj, visokoobrazovani, prekarno rade poslove za koje su prekvalificirani. Rade kao korisnička podrška, online, od kuće, kao dostavljači hrane. Sretniji među njima otišli su studirati u inozemstvo, a zbog vlastitih se problema vraćaju u Hrvatsku, ne zato jer su to htjeli. Sve ih povezuje problem preskupog stambenog prostora, pa zato dijele mali stan od 25 kvadrata.

Mladi par, Marta (Anja Jogunica) i Ivan (Luka Slišković) primaju na kauč kao podpodstanarku bivšu Martinu cimericu Lunu (Lucija Rukavina). Pred kraj filmski intoniranog zapleta upleće se i novi Lunin dečko (Jakov Zovko). Njihovim sudbinama upravlja Stanodavac koji stalno diže najam, odlični Nikola Nedić. Upravlja i tijekom izvedbe, jer susretom s njime u predvorju polukružne dvorane počinje razgledanje stana od 25 kvadrata (traži nove podstanare kojima može naplatiti još skuplji najam) pa dio publike odlazi s njime u polukružnu dvoranu, a dio u kafić. Utjelovljenje suvremenog robovlasništva, kapitalizma naših dana, osnovna je nit koja vodi temu kraja svijeta u ovoj priči, klasičnije scenaristički odnosno izvedbeno strukturiranoj. U njoj se više prepoznaje autorski rukopis Vida Leža, s intertekstualnim naznakama filmske lektire, ali u pravoj mjeri.

Isti se akteri pojavljuju i na drugoj lokaciji u paralelnoj priči, koja se igra u kafiću Teatra &TD, u stilski posve različitom rukopisu, s prepoznatljivim elementima poetike kakvu smo imali prilike gledati u predstavi Gard, autora Filipa Rutića. Pretapanje scena izvan klasičnog obrasca filmske naracije s mnogo primjesa postdramskog kazališta, namjerna nedefiniranost nekih zbivanja odlično se nadopunjuju s prvim dijelom predstave, tvoreći umjetnički slojevit autorski rukopis. Stanje uma mlade generacije, stalno iščekivanje katastrofe, krajnosti od svih vrsta ezoterije prema teorijama zavjere, ljevičarskih i ultradesnih razmišljanja koja su tako blizu kad su ekstremna, odlično su portretirana kroz likove Lune i stranca u drugome dijelu (Jakov Zovko). Povezuje ih neizbježni Nikola Nedić kao vlasnik stana u kafiću, uz Konobara (Bruno Vršćak), vrlo lijepo, autorski izgrađene uloge.

Ksenofobija, strani radnici, masovni odlazak mladih iz Hrvatske, suprotstavljenost mišljenja, društveni ekstremi, rodna tematika, kritika patrijarhata, ali i pomodne varijante feminizma – sve je dotaknuto u pravoj mjeri u dvjema paralelnim pričama u jednoj predstavi, s dva redatelja i dva dramaturga. Zanimljiv tim i još uspjelije ostvarenje, koje u prepoznatljivom smjeru nastavlja razvijati vlastiti autorski rukopis, nadograđuje ga, razvija, ali i donosi neke inovativne, bolje rečeno rijetko viđene elemente, poput simultanog igranja dviju različitih priča iste predstave na dvjema različitim lokacijama, ali s istim izvođačima. Izvedbeno zahtjevno, smisleno, dramaturški i redateljski opravdano. Vjerujem da je to posljedica timskog rada, ali i uspješne redateljske interpretacije teksta Patrika Sečena i Tome Serdarevića.

Obje priče završavaju osobnim glumačkim iskazima na glavnu temu predstave, u prostoru garderobe Teatra &TD, a to je stambeno pitanje svakoga od glumaca: koliko imaju godina, s kim i gdje žive. Odgovori su različiti, kao i njihove životne priče, a ono što je zaista porazno (odnosi se i na mnoga druga temeljna ljudska prava koja donedavno nisu bila predmetom rasprave) činjenica je kako mnogim mladima u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima nije moguće odseliti se od cimera ili roditelja. Bez previše spominjanja sintagme „kraja svijeta“, osim u insertu poezije Czesława Milosza pred sam kraj predstave, ovaj autorski četverac zajedno sa svim izvođačima vrlo precizno i poznavateljski secira našu stvarnost, bez imalo pretjerivanja: Zeitnot označava vremensku stisku jer se previše radi, jer se ništa ne stiže, ali i odbrojavanje, iščekivanje – do boljih dana ili do kraja svijeta, ostaje da se vidi.