Filantropija i zakladništvo kao okvir pozitivnih društvenih promjena

Filantropija, privatna davanja u javne svrhe, kao i zakladništvo, institucionalni okvir prakticiranja filantropije, u razvijenim zemljama imaju dugu tradiciju i danas raspolažu sa sve više resursa, te u partnerstvima s vladama, korporativnim, civilnim i javnim sektorom ostvaruju prepoznatljive učinke u izgradnji javnog dobra i pozitivnih društvenih promjena. Filantropske akcije ne počivaju samo na raspoloživim resursima, njih određuje prosocijalna motivacija, razina povjerenja, učinkovito prikupljanje sredstava i davanja donacija, političke i ekonomske slobode te pouzdane institucije. Prepoznatljive su i kritike na račun netransparentnih i javnosti zatvorenih zaklada koje javnosti ne polažu račune o svojim programima. Ovo su poticaji i za sve brojnija istraživanja i javne rasprave u kojima su ranije dominirali američki istraživači i teme, a u proteklih dvadesetak godina sve više je europskih istraživača i tema. Na europskim sveučilištima osnovane se katedre za filantropiju gdje se istraživanjima i nastavi pristupa interdisciplinarno.  

Odlukom Guggenheimove zaklade o gradnji muzeja prema projektu F. Gehryja Bilbao je postao prestižno turističko odredište / Snimio Jorge FernandezSalas / Unsplash

U Hrvatskoj često i dobro obrazovani nisu upućeni u povijest razvoja filantropije i zakladništva, kao ni u doprinose socijalnom, kulturnom, političkom i gospodarskom razvoju. Štoviše, mnogi znaju s nepovjerenjem gledati na zaklade kao na institucije civilnog društva. U ovom tekstu pojasnit će se pojmovi zaklada i filantropija, informirat će se o njihovoj povijesti i doprinosima razvoju zapadnih društva te će se osvrnuti na suverene izazove njihovog razvoja.  Imajući u vidu raspoložive podatke, u drugom tekstu, prikazat će se povijest razvoja filantropije i zakladništva u Hrvatskoj s isticanjem postignuća i učinaka u različitim područjima razvoja. Rijetka su istraživanja o davanjima u općekorisne svrhe kao i o aktivnostima i postignućima naših zaklada. Temeljem izvjesnih istraživačkih uvida treći tekst će predstaviti postignuća i izazove razvoja suvremene filantropije i zakladništva u Hrvatskoj. 

Svrha ovog i najavljenih tekstova je potaknuti raspravu o širenju kulture filantropije i zakladništva, u kojoj predstavnici različitih dionika imaju svoju ulogu, a kako bi se izgradilo povjerenje i suradnjom mobilizirali raspoloživi resursi te doprinijelo izgradnji općeg dobra. 

Zaklade i udruge: različiti modeli djelovanja u javnom interesu

Riječ zaklada, prema Vladimiru Mažuraniću (Prinosi za hrvatski pravno-povijestni rječnik, 1908) u našem je jeziku izvedena od glagola klasti, etimološki bliska riječi zaklad, koja se povijesno koristila kao sinonim za riječ zalog, zastava (pignus, vadium).

Kada građani ili gospodarske organizacije namjenjuju dio svoje imovine općem dobru, naprimjer, radi stipendiranja studenata ili radi potpore programima u kulturi, oni se koriste temeljnim pravom slobodnog raspolaganja svojom imovinom. Za tu je djelatnost najprikladniji organizacijski oblik zaklade kao posebne pravne osobe. U tom slučaju imovina postaje artificijelnom pravnom osobom (universitas bonorum, universitas rerum), čije postojanje nije ovisno o duljini života osnivača zakladnika, već o djelotvornom gospodarenju imovinom i ugledom kojeg stiče podupirući prestižne javno korisne programe. Zaklada nema članova ni vlasnika. Zaklada ima korisnike, to jest one čije se potrebe podmiruju programima zaklada. Zaklada je organizacija kojoj je temeljna karakteristika imovina, ona je privatna organizacija, sama sobom upravlja, ima status neprofitne organizacije te služi javnoj svrsi.

Imajući u vidu zakladnike i aktivnosti koje zaklade provode razlikuju se četiri tipa zaklada: neovisne zaklade, to su organizacije čiji su zakladnici fizičke osobe ili obitelji, a one uglavnom imaju zaklađenu imovinu (endowment) i daju donacije; korporativne zaklade, slične su neovisnim zakladama, s tim da su njihovi zakladnici tvrtke; operativne zaklade, često ustanove koje pružaju obrazovne, zdravstvene i kulturne usluge, prikupljajući sredstava, provode svoje programe, a mogu davati i donacije; zaklade lokalnih zajednica, vezane uz određenu lokalnu zajednicu, prikupljaju sredstva iz različitih izvora, a potom ih doniraju lokalnim ustanovama i organizacijama civilnog društva. Postoje i državne zaklade koje se osnivaju posebnim aktom zakladnika. Tradicija, prakse i postignuća filantropije i zakladništva u zapadnim zemljama razlikuju se i dijele se na: anglosaksonski, rajnski, mediteranski i sjeverni model.

S druge strane kad se građani, koristeći se slobodom udruživanja, povezuju radi poduzimanja aktivnosti zaštite okoliša ili organiziranja kulturnih programa, oni  će izabrati model udruge kao posebne pravne osobe (universitas personarum). Dakle, za osnivanje zaklade potrebna je imovina, a briga o imovini zakladu čini dugovječnijom institucijom od udruge. Udruge su također neprofitne, ovise o donacijama i volonterskom radu članova, doprinose razvoju filantropije, dijelom ispune ciljeve osnivanja  i zbog neaktivnosti članova, nerijetko prestaju postojati. Članove često ništa, kao u slučaju zaklade imovina, ne obvezuje na održavanje udruge živom.

Zaklade kao vlasnici imovine nisu neovisne institucije, njihov je status određen poreznim, očekivano poticajnim, propisima kojima je uređeno prikupljanje imovine, uvećanje imovine te davanje donacija, odnosno ulaganje imovine. Učinkovito gospodarenje imovinom, profesionalizirani standardi prikupljanja sredstava te donacije, brže i manje birokratizirane u odnosu na državne programe, koje daju za zajednicu i društvo jamče prepoznatljiv povrat za održivi razvoj zaklada. Usluge koje pružaju operativne zaklade učinkovitije su i djelotvornije u odnosu na usluge državnih ustanova. Pored imovine i zaposlenog osoblja u zakladi je ključni dio aktive u bilanci odbor povjerenika (board of trustees) u kojem sjede ugledni građani ili predstavnici utjecajnih dionika u društvu. Odbor povjerenika i druga zakladna tijela akumuliraju potrebni socijalni kapital koji ima simboličnu i stvarnu težinu. Život zaklade uglavnom ovisi o učincima koji su ostvareni djelovanjem u općekorisne svrhe.

Caravaggio, Sedam djela milosrđa, djelo nastalo
1606/7. za Pio Monte della Misericordia u Napulju

Povijesni razvoj zakladništva od crkvenog milosrđa do modernih institucija

Zaklade su među najstarijim kulturoloških fenomenima čovječanstva. Antropolozi, povjesničari i sociolozi slažu se da su davanje i želja da nas se pamti antropološke konstante koje se mogu primijetiti u bilo kojem društvu. Povijest razvoja zaklada je politička povijest. U zemljama s jednom Crkvom ili religijom dominantnom u javnom životu, skrb za stanovništvo bila je uglavnom odgovornost Crkve. Zaklade, kao neovisna imovina za dobrobit zajednice, bile su u crkvenoj službi. Ona je provodila zapovijedi vjere, dužnosti milosrđa: nahraniti gladne, napojiti žedne, siromahe odjenuti, putnike primiti, bolesne i utamničene pohoditi te mrtve pokopati. Crkva je promicala moralnost dobrotvornih darivanja i nudila sebe kao trajnog čuvara dobrotvornih darova. Kršćansko milosrđe nije puki fizički čin davanja novca ili drugih dobara, nego unutarnje ispunjenje. Taj kvazimonopol Crkve nad zakladama završio je u Europi s reformacijom i s Francuskom revolucijom.

Istraživanja ističu tri vala razvoja zakladništva. Razvoj trgovine i poduzetništva u Europi tijekom kasnoga srednjeg vijeka i renesanse, posebno u trgovačkim gradovima, pridonijeli su razvitku novoga civilnog društva u kojem se ljudi organiziraju i u kojima je njihova imovina neovisna o državi i Crkvi. Bogati trgovac je mogao, naprimjer, poslati robu na veliku udaljenost radi potrage za profitom. Za takav mu je posao trebala dozvola nadležnih vlasti. U tom kontekstu može se zapitati zašto se tom trgovcu ne bi moglo dopustiti da osnuje bolnicu, školu, stipendijsku zakladu, sirotište ili neku sličnu ustanovu. Ako bi on svoju imovinu ili dio nje posvetio općekorisnoj ili dobrotvornoj svrsi, koja bi nosila njegovo ime, to bi mu značilo vječnu zahvalnost.

U kasnom srednjem vijeku novi trend osnivanja zaklada, bratovština i karitativnih organizacija bio je izraz civilnoga ponosa i društvene odgovornosti prosvijećenih društvenih slojeva. U ovom vremenu cvate mecenatstvo kao pokroviteljstvo umjetnika, književnika i znanstvenika.  Ljudi, uspješni u trgovini i poduzetništvu, osjećali su moralnu odgovornost prema svojim zajednicama i nisu upotrebljavali dobit samo za svoje zadovoljstvo, nego i za unapređenje društva. To se može tumačiti kao čin zahvalnosti društvu, kao izraz ponosa vlastitim postignućima, te kao svijest da preko zaklada može pomoći razvitku društva u poželjnom pravcu. Nekada je to značilo umirenje savjesti onima koji su nagomilali svoje bogatstvo na bezobziran način.

Krajem 19. stoljeća slijedi drugi val razvoja, u vrijeme industrijske revolucije, u kojem su zaklade postale važne institucije civilnoga društva koje su doprinijele procesima prve modernizacije. Zaklade osnivaju industrijalci, bogati građani, a u udruženim inicijativama sudjeluju osobe iz kulture, istraživači i profesori. Programi zaklada podupiru razvoj obrazovanja i istraživanja, kulture i umjetnosti, zdravstva i socijalnih službi. Tada su aktualne teme obrazovne i znanstvene filantropije pa zaklade financiraju programe akademske razmjene na sveučilištima, kao i istraživačke programe razvoja novih tehnologija s ulaganjima u istraživačke institute. Znanstveni filantropi imali su partnera u vladama pa su u takvim okolnostima nastajali veliki projekti koji su odredili pravce razvoja tehnoloških istraživanja, koja su poslije opredmećena u industrijskoj proizvodnji. Istraživanja fizičara Wernera Siemensa i kasnije razvoj tvrtke koja nosi njegovo ime vide se u kontekstu razvoja znanstvene filantropije koje su promicale njemačke zaklade. 

Iako u Hrvatskoj ta tradicija nije dovoljno poznata, povijesni i suvremeni primjeri pokazuju kako filantropske inicijative mogu mobilizirati resurse, graditi povjerenje i potaknuti pozitivne društvene promjene – uz nove izazove transparentnosti, nejednakosti i redefiniranja same ideje darivanja

S povijesne distance zaključuje se da su to bile socijalne investicije koje su ostvarivale prepoznatljive učinke i društveni povrat. Takvim razvojem objašnjava se prijelaz s koncepta milosrđa, neposrednog pomaganja potrebitih, na razvoj zakladništva koje podrazumijeva održivo ostvarivanje strateških ciljeva. To je vrijeme kada trgovačka društva osnivaju prve zaklade. Osobito prepoznatljiv utjecaj u izgradnji općeg dobra i procesima modernizacije zaklade su ostvarile u Njemačkoj gdje je među imućnim građanima razvijen „poredak časti“ čijem je pripadanju ključno obilježje bilo doniranje. Programi filantropskih potpora za gradnju socijalnih stanova, bolnica, škola, muzeja, umjetničke galerija, kazališta, javnih knjižnica, koncertnih dvorana i socijalnih ustanova doprinos su razvoju urbane kulture. U širem smislu ovo su bili začeci programa socijalne države.   

Andrew Carnegie začetnik je moderne
zapadne filantropije

Uz potporu donacija Fordove zaklade Muhamed Yunus razvio je pokret mikrofinanciranja u Bangladešu koji je utjecao na smanjenje siromaštva i na gospodarski rast

Maussov esej o daru naglašava moralnu dimenziju filantropije

Snažan zamah u razvoju zapadne filantropije i zakladništva događa se početkom 20. stoljeća, a ističu se Carnegiejeva i Rockeffellerova zaklada. Andrew Carnegie, kojega je bio glas tajkuna i predatora 1889. piše Evanđelje bogatstva (hrvatski prijevod, https://hrcak.srce.hr/file/126487) koje se na neki način smatra platformom zapadne filantropije. Prodajom svoje imovine, a procjenjuje se da je bio jedan od najbogatijih Amerikanaca u povijesti, usmjerio je filantropske aktivnosti na javne knjižnice, svjetski mir, obrazovanje i znanstvena istraživanja. Programi koje su podupirale ove dvije zaklade odvijali su se i u Hrvatskoj, o tome više u idućem tekstu.

Filantropija kao pokretač modernizacije društva

Novija su istraživanja (Thomas Adam, Buying Respectability, 2009) pokazala da je proces razvoja zaklada i filantropskih udruga u SAD-u nastao temeljem učenja iz iskustva Njemačke te su prenošeni primjeri dobre prakse, posebno u kulturi i umjetnosti. Nova američka, dokoličarska elita okrenula se filantropiji i zakladništvu kao alternativi „izbornoj politici“. Time je snažno doprinijela stvaranju urbane kulture i socijalne infrastrukture, što je bila razdjelnica nove i stare dokoličarske klase. Programi utjecajnih američkih zaklada temeljili su se na uvjerenjima da znanost može ponuditi rješenja za probleme s kojim su suočena industrijska društva te da pomažući primijenjena istraživanja i talentirane pojedince na najbolji način unapređuju dobrobit čovječanstva. Ulaganja u obrazovanje, osnivanjem sveučilišta i istraživačkih instituta, inoviranje programa u području javnih politika, posebno zdravstva i socijalnih službi, ostvarila su i prepoznatljiv globalni utjecaj. Nedemokratski i diktatorski režimi značajno su unazadili razvoj zakladništva. 

Treći val razvoja počinje 1980-ih, raste broj zaklada kao rezultat rasta gospodarstva i povećanja broja bogatih pojedinaca, povećavaju se imovina zaklada i vrijednosti njihovih donacija. Ovakav razvoj označava se pojmom filantrokapitalizam. U novim okolnostima globaliziranog tržišta zaklade su otkrivene kao čimbenici razvoja i pokretači društvenih promjena pa one doživljavaju izvjesnu renesansu. Vlade razvijenih zemalja osnivaju radne skupine radi poticanja davanja u općekorisne svrhe, zagovaraju se partnerstva sa zakladama i njihovi se projekti vide kao katalizatori pozitivnih društvenih promjena uz evidenciju šire primjenjivih vještina, znanja i iskustava. Poduzeća sve češće osnivaju svoje zaklade, a kod građana se poreznim poticajima ukorjenjuje kultura darivanja u općekorisne svrhe. Progresivnim porezima na nasljedstva također se potiče filantropska kultura. Razvijene zemlje njeguju praksu godišnje objave ukupnog iznosa ostavina u općekorisne svrhe. 

U raspravi o filantropiji česta su pozivanja na istraživanja antropologa Marcela Maussa i njegov Esej o daru u kojem se ističe da se velik dio našeg morala bavi pitanjem obveze i spontanosti u daru. Razmjena darova između pojedinaca stvara društveni poredak i stabilnost, u slučajevima filantropskih darivanja to može biti puko ulaganje u ugled i status ili političku moć. Međutim valja povjerovati onim filantropima, a neki žele ostati anonimni, koji darivajući računaju s jačanjem uzajamnosti i obvezanost obdarenika na razvoj kulture uzdarivanja.

Veliki projekti zaklada: od „Bilbao efekta“ do mikrofinanciranja

Zaklade se javljaju kao pokretači velikih projekata čiji učinci imaju opipljive kulturne, gospodarske i socijalne učinke.

Bilbao je bio tradicionalni industrijski grad zaostao u razvoju, k tome, 1980-ih je pretrpio veliku poplavu, ali nakon toga biva u njemu izabran gradonačelnik s vizijom. Vizija je podrazumijevala uključivanje Baska raštrkanih po svijetu koji su počeli dovoditi svoje kolege da sukreiraju razvoj ovoga grada. Kada je obećavajući zamah postao vidljiv, partnerstvo u daljnjem razvoju ponudila im je Zaklada Solomon R. Guggenheim. Temeljem ostvarenog partnerstva sagrađen je Guggenheim muzej prema projektu Franka Gehryja. Gradnji su se snažno protivili radnici zatvorenog brodogradilišta koje se nalazilo na toj lokaciji. Bilbao je postao prestižno turističko odredište, dakle, odlukom Guggenheimove zaklade o gradnji spomenutog muzeja s odgovarajućim projektom u području kulture snažno se pridonijelo lokalnom identitetu i gospodarskom razvoju. S ovim iskustvom skovan je i pojam „Bilbao efekt“ imajući u vidu investiciju koja je promijenila imidž grada i učinila ga globalno prepoznatljivim.

Sveučilišni profesor ekonomije Muhamed Yunus bio je zaokupljen idejom da se siromašnima koji nemaju imovinu, kuću ili zemljište, kao osiguranje za otplatu kredita, omogući podizanje kredita. Potporu za ostvarenje ove ideje omogućila mu je donacija Fordove zaklade. Potom je razvijen pokret mikrofinanciranja u Bangladešu koji je imao mjerljive učinke na izlazak ljudi iz začaranoga kruga siromaštva, a time i na gospodarski razvoj, a Yunus je nagrađen Nobelovom nagradom.    

Treći primjer govori o uključivanju njemačkih zaklada u obrazovni proces, što je bilo povezano s rezultatima PISA testa 2000. godine na kojem su njemački učenici postigli relativno slabe rezultate. To je bio poticaj za veći broj njemačkih zaklada (istaknuta je Bertelsmann zaklada) koje su priredile programe kako bi odgovorile na pitanja slabog uspjeha, a pripremljeni su i programi pomoći rizičnim skupinama učenika. U ovom projektu škole su inovirale nastavne programe dijelom po sadržaju, a osobito po načinima podučavanja. Školama je, uz stručnu pomoć, dana mnogo veća autonomija, a partneri školama u procesu obrazovanja sve više su roditelji i različiti dionici u lokalnim zajednicama. Reforma koju su pokrenule zaklade u partnerstvu s vlastima dala je vidljive rezultate, uspjesi njemačkih učenika na PISA testovima znatno su se poboljšali, a posebno je doprinijela uspjesima djece koja dolaze iz obitelji nižeg statusa.

Novi izazovi filantropije u globalnom društvu

Istraživanja o globalnoj filantropiji suočavaju se s nedostatkom podataka te ističu kako su postojeća istraživanja uglavnom usmjerena na Ameriku i zapadnu Europu, gdje se filantropija povezuje uz bogate bijele muškarce koji daju svoj novac. P. Wiepking zagovara prošireno značenje filantropije koje bi uključivalo volontiranje, darivanje organa, krvi, neformalne oblike pomoći, skrb za druge i dijeljenje resursa, uključujući ekspertizu. Brojni su primjeri darivanja, temeljem rezultata istraživanja, u drugim manje razvijenim zemljama gdje ljudi iskazuju svoju velikodušnost pa se u globalnim istraživanjima zagovara zamjena pojma „filantropija“  pojmom „velikodušnost“ (generosity).

Kritički glasovi vide filantropiju i zakladništvo kao simptome nepravednog sustava koji povećavaju društvene nejednakosti ističući kako filantropiju izgrađuju i koriste neke elitne mreže moći iz poslovnog i političkog svijeta, isključujući pritom znatan dio populacije. Kao izvjesna inovacija nudi se razvoj relacijske filantropije (relational philanthropy) koja omogućuje uzajamnu razmjenu između davatelja i primatelja donacije, pri čemu prvi primaju vrijedno znanje iz baze koje može informirati policy, a drugi primaju vrijedna sredstva utemeljena na povjerenju koja mogu osnažiti primatelje donacija s više sposobnost za djelovanje (agency).

Procvat zakladništva u dijelu jugozapadnih europskih zemalja povezan je uz jednostavnu proceduru registracije, povoljan porezni okvir za davanja u općekorisne svrhe, fleksibilnost glede unutrašnjih i vanjskih mehanizama vladavine (governance) te mehanizama kontrole. Policy okvir u ovim zemljama otvorio je zakladama prostor hibridizacije javnih, privatnih i neprofitnih resursa i logike poslovanja. Izazovi se vide u razvoju poduzetničke i strateške filantropije u kojima partnerstvo imaju naročito sveučilišta i bolnice sa svojim zakladama.   

U kontekstu krize, prema istraživanju OECD-a tijekom pandemije COVID-19, privatne filantropske zaklade bile su značajni igrači u globalnom odgovoru na krizu. Filantropske zaklade podmirivale su kritične potrebe unutar zdravstvenog sektora, brzo mobilizirajući resurse za podršku bolnicama, testiranju, praćenju te razvoju i distribuciji cjepiva. Preporuke iz istraživanja o filantropiji u doba COVID-19 krize ističu da filantropske organizacije trebaju sačuvati inovacije te pripremiti standardne operacijske procedure za korištenje u budućim krizama te tako biti u prilici fleksibilno odgovoriti na različite izazove.