Duhovit i jednostavan Bruno Bjelinski

Skladatelja Brunu Bjelinskog najlakše mi je bilo smjestiti u zagrebačku kuću u kojoj je stanovao, a to je bilo na Trgu Petra Svačića 13. O toj sam kući podrobno pisala u prošlom broju Vijenca, uz još jednoga tamošnjeg stanara: slikara, scenografa i dizajnera Sergija Glumca, a i sama je kuća bila vrijedna pažnje, jer je projekt velikoga hrvatskog arhitekta Viktora Kovačića. Kad sam Bjelinskoga najprije tako smjestila, sad ću o njemu nešto i napisati.

Bruno Bjelinski (1909-1992)

Skladatelja Bjelinskog nisam osobno poznavala, no jedna mala crtica s poznatih glazbenih šetnji po Zagrebu (koje izvrsno vodi Nada Bezić) kao da mi ga je približila kao osobu. Naime, među polaznicima te šetnje bio je i muž gospođe Bezić, dirigent i skladatelj Zoran Juranić, koji mi je natuknuo kako je kao student Brune Bjelinskog bio na podukama u profesorovu stanu dok su po sobama jurcali jedan za drugim maestrovi sinovi Dean i Alan igrajući se kauboja i Indijanaca. Njihov otac očito je bio smiren čovjek koji se nije ljutio na djecu što mu skaču po glavi dok on obavlja svoj profesorski posao. Ta mala crtica otvorila mi je još jedan prozor: Bjelinski je tolike sjajne skladbe napisao baš za djecu. O tome kada je skladao, svjedočio je kasnije njegov sin Alan, koji je dugo nakon nestašnih igara s bratom shvatio kako je njihov tata zapravo radio. Ustajao je dok su svi još spavali i tada je na miru skladao. Otkidao je od svojega vremena, ne remeteći ritam svojih ukućana. 

Bruno Bjelinski rođen je u Trstu 1. studenoga 1909. godine kao Weiss. Majku nije upoznao jer je umrla kad je on imao samo godinu dana, pa ga je otac doveo u Zagreb, gdje ga je odgajala baka. S glazbom se susreo vrlo rano, čak je rano počeo i komponirati. Kao dijete svirao je violinu i klavir, no po očevoj želji studirao je pravo u Zagrebu (koje je i doktorirao). Do početka Drugoga svjetskog rata pravom se aktivno i bavio, no glazbu nikada nije napustio. Godine 1936. upisao se na Muzičku akademiju u Zagrebu, gdje je bio student u klasi Blagoja Berse i Franje Dugana. Budući da je bio Židov, jasno je zašto se poput mnogih svojih sunarodnjaka priključio Narodnooslobodilačkoj borbi, gdje je ubrzo postao član Kazališta narodnog oslobođenja Jugoslavije na Visu. Od 1945. godine živi u Zagrebu, gdje je na Muzičkoj akademiji proveo cijeli svoj radni vijek. Predavao je kontrapunkt i polifoniju sve do umirovljenja 1977. godine.

Po današnjem izvođenju njegovih djela teško bi se dalo zaključiti kako je Bruno Bjelinski bio izrazito plodan skladatelj. A bio je. Napisao je opere Pčelica Maja (1952), Heraklo (1971) i Slavuj (1984), zatim glazbu za nekoliko lutkarskih predstava, među njima Ružno pače (1982) i Knjiga o džungli (1990), te balete Pinokio (1959), Petar Pan (1966) i Mačak u čizmama (1977). Kad tomu dodam 15 simfonija i 6 simfonijeta, i to bi već bilo mnogo. No tu popis njegovih djela ne prestaje. Komornih djela za razne sastave napisao je oko 25, no vrlo su važni i njegovi koncerti za razne instrumente, njih 22, a zanimljivost su upravo instrumenti za koje je pisao. Tako u njegovu opusu bilježimo Koncert za violončelo i orkestar (iz 1945. godine, revidiran 1968), Koncert za glasovir i orkestar (iz 1947. godine, revidiran 1979), Koncert za fagot i orkestar (1950), Koncert za violinu i orkestar (1952), Koncert za klarinet i orkestar (1952), Koncert za obou i orkestar (1955), Koncert za violu i orkestar (1956), Koncert za trubu i orkestar (1956), Koncert za malenog dječaka (za glasovir, 1963. godine) te Concertino za gitaru, gudače, čembalo i udaraljke (1977). Glazba za ostale solističke instrumente obuhvaća još Tri epistole za orgulje (1975) i Tri melodije malog Julijana za flautu (1988).

No meni je posebno zanimljiv njegov klavirski opus. Uz tri sonate i tri suite, tu su Proljetne igre (1957), Na velikom brodu (1961), Proljetni rondo (1936), Muzika za djecu (1945, 1955), Iz dječje glave (1967), Koncert za Romea i Juliju za dva klavira (1981), Cvijeće za Scarlattija (1983) – Maćuhica, Zumbul, Ljubica, Zvončić. Mnoga od tih djela (ako ne i sva) izvela je što na koncertnim podijima što kao snimke njegova supruga, pijanistica Ljerka Pleslić Bjelinski (1938). Studirala je klavir kod Svetislava Stančića, a usavršavala se kod Antonije Geiger Eichorn, ali i u inozemstvu: u Parizu kod Magde Tagliaferro (kao i naša Pavica Gvozdić) te Yvonne Loriod Messiaen, u Antwerpenu kod Francoisa Glorieuxa, a u Budimpešti kod Petera Solymosa i Pala Kadosa (kao i pijanistica Regina Albrink, koja je 12. ožujka ove godine održala vrlo uspješan recital u Matici hrvatskoj). Izvrsna glazbena podloga omogućila joj je izvođenje i najzahtjevnijih klavirskih djela, no ona se zdušno bavila predstavljanjem djela svoga muža Brune Bjelinskog gdje god joj se za to pružila prilika.  Njegova su klavirska djela vrlo duhovita, dopadljiva, čista, reklo bi se jednostavna, no upravo u toj jednostavnosti leži njihova istinska ljepota i draž. Danas – osobito ljeti – Ljerka povremeno nastupa i sa svojim unukama: Brunom, violinisticom, i Erin, klaviristicom. Jabuka očito nije pala daleko od stabla.

Na kraju jedna osobna nota. Svaki put kad posjetim Silbu, odem na tamošnje groblje. Premda na Silbi nemam nikoga svog, na groblje odlazim zbog tri čovjeka. Jedan je otac našega prijatelja Viktora Fellera, Miroslav Feller, koji je ondje živio neko vrijeme sa svojom ženom i njezinom majkom, pa su i Miroslav i „bakica“ pokopani ondje. Drugi je Bruno Bjelinski, koji je često boravio na tom otoku, pa je poželio na njemu ostati i nakon smrti 3. rujna 1992. A treći je kompozitor i dirigent Igor Kuljerić, čiji sam grob u novom dijelu groblja našla malo teže. Dva prethodna mogla bih pronaći i
žmirećke.