Čudesni svijet metafora

„Noćas sam vremenski putnik koji traži utjehu u ljepoti, u riječima koje su mantra i vraćaju sklad misli, u kojima je knjiga topli napitak rečenica.“

Izd. Biakova d.o.o., Zagreb, 2025.

Doživjeti novu knjigu iz koje izranja poetsko biće čiste ljudskosti, prava je blagodat iskustva nečega novog, nečega obnovljenog. Nečega što provocira enigmu, nečega što otvara intiman sjaj blagotvorne osjećajne rezonance. Pjesnik Tomislav Ribić svojom je novom knjigom Otočki blues osmislio kontrapunkt između maštovitog i realnog, između prolaznog i održivog. Između prolaznosti i postojanosti. Upravo se u toj postojanosti krije fenomen Vremena koje jest i koje izmiče u vještini autorove kombinatorike. Vrijednosti promišljaja spajaju se tajanstvenim i osebujnim slikama u prostoru i vremenu. I sve u isto vrijeme može biti svakidašnje i poznato:

„Uvlačiš nemir u moja živčana vlakna. Ljubav treperi u želucu. Noge otežale, bore se s koracima. Zalegnem pored tebe, gledam tvoje tijelo: ljetni erotikon. (...) Rijeke ponornice pretaču vrijeme. U njima se utopilo prošlo desetljeće. Izgubljen sam u vremeplovu sjećanja. Sjećanja su otrovne vrtače, prenatrpane meandrima naše prošlosti.“

Poetske slike koje su auditivno-vizualne i lirsko-narativne cjeline slažu se međusobno jer su proizašle iz traganja za potpunom jednakošću, za identificiranjem, za postojanjem. Za bivanjem. Prolaženje vremena, fenomen zaborava i nestajanja, besmisao postojanja i osebujnost samoće, očigledni su u jeziku koji je i moderan i s prizvukom arhaičnosti, ali i prevalentno lirski. Ono što obogaćuje knjigu Otočki blues jest mediteranska atmosfera, mediteranski timbar, permanentan i ustoličen u nadasve prepoznatljivim mirisima. Ugođaj legendaran:

„Po obali cvjetaju gradovi iz kamena. Tučci se pretvaraju u zvonike, zmije u krivudave ulice, cvrčci u pjesnike. I traju samo onoliko koliko traje sjećanje.“

Knjiga Otočki blues oduhovljuje i osjećaj turobnosti i lirski osmišljene sjete. Mogli bismo je nazvati i elegijom, ali u isto vrijeme ona je i apoteoza životu.

 Pjesnik Tomislav Ribić, koji svoje poetsko-prozne uratke naziva „zapiscima“, objavio je na kraju knjige mini crticu Presloženi zapisci, o kojima će autorica pogovora Zorka Jekić (Igra sjećanja i zaborava) napisati:

„Pjesme i prozni zapisi napisani su po principu ‘lego kockica’... (...) Stihovi se mogu premještati iz jedne pjesme u drugu, pritom stvarajući nove pjesničke cjeline i značenja...“

To je čudesno tkanje metafora koje pruža mogućnosti nekih drugih poetskih promišljanja.