Camp antički bogovi

Antička mitologija, osim što u mnogočemu definira zapadnu misao, umjetnost i kulturu, a dobrim dijelom i upravo stoga, predmet je izučavanja u valjda svakom školskom programu. Zato nije teško razumjeti razloge koji su vodili Gradsko kazalište Trešnja da u svoj repertoar za drugi dio tekuće sezone uvrsti predstavu naslovljenu Mitomanija. Nastala po tekstu Marijane Fumić, Mitomanija u režiji Dore Ruždjak Podolski temeljne, svakome barem donekle poznate, elemente antičke (grčko-rimsko-helenističke) mitologije prikazuje na način koji dječjoj publici suočenoj sa školskim obvezama može biti zanimljiv kao osuvremenjivanje klasike, dok odrasloj publici, osim kao podsjećanje, može funkcionirati i kao ogled iz jedne od omiljenih „pokaznih vježbi“ postmoderne, rušenju „svetosti“ i uzvišenosti kojom se pristupa civilizacijskom kanonu.

Obilno korištenje camp estetike vidljivo je u kostimima (Ana Fucijaš) i scenografiji (Stefano Katunar) / Snimio Luka Dubroja

Strukturom je Mitomanija, koja se sastoji od niza prizora često praćenih glazbom izvođenom na sceni, žanrovski bliska mjuziklu (autor glazbe, songova i tekstopisac je Stanislav Kovačić, autor instrumentalne glazbe je Matija Antolić). Glumci pjevaju i sviraju, stalno se odvija neka jurnjava i priprema za sljedeći glazbeni broj, sve je vrlo hektično i blisko suvremenom načinu funkcioniranja, što se očituje i tematski. Kako su stanovnici Panteona i njihove „biografije“ zahvalni za prikazivanje „ljudskosti“, odnosno mana i karakternih grijeha bogova (u klasičnoj mitologiji nema bezgrešnih ni savršenih, bogovi su često i gori, pakosniji i zlobniji od ljudi) paralele sa suvremenim pojavama su koliko logične, toliko i bizarne. Tako između Ilijade i Prometeja, Meduze i Herakla, Atene i Zeusa, Prometeja i Andromahe, Hada i Perzefone i drugih antičkih likova promiču spominjanja Trumpa i izbora, Chat GPT-ja i umjetne inteligencije i inih tropa suvremenog informacijskog društva.

Osim u tematskom povezivanju antike i suvremenosti, Mitomanija je tipičan proizvod postmoderne i u načinu na koji tretira teme, osobito vizualno, a onda i na sve druge načine. Obilno korištenje camp estetike vidljivo je u kostimima (Ana Fucijaš) i scenografiji (Stefano Katunar), u kojima se zadržavaju prepoznatljivi atributi antičkih bogova i drugih mitoloških bića, ali ih se tretira suvremenim pretjerivanjem i karikaturalnim pristupom. Brz i neprirodno okretan scenski pokret (Ana Mrak) te naglašena, gotovo plesna rasvjeta (Martin Šatović) doprinose istom dojmu i upotpunjuju
atmosferu.

Koliko god se iz teorijske vizure činila smislenom, a što potvrđuje njezino obilato korištenje u različitim umjetničkim diskursima, postmoderna paradigma povezivanja antike i suvremenog u camp vizuri u ovoj predstavi dovodi do vrlo bizarnih, osobito režijskih, ishoda koji postavljaju pitanje o njezinoj svrsi. Ako je namjera bila publici približiti mitologiju u suvremenom ruhu, pretjerana količina scenske izražajnosti tu u osnovi edukativnu zadaću uvelike prekrila je i otežala njezino ostvarivanje. Ako je, pak, namjera bila radikalnom postmodernom nešto što se poima uzvišenim podvrgnuti karikaturi, tada je to ideja koja se potroši prebrzo za cijelih sat i pol, koliko predstava (svakako predugo) traje.

O glumcima, kojih je mnogo i većina ih igra po nekoliko mitoloških likova, jedva se ima što napisati. Povjereni su im zahtjevni zadaci, moraju pjevati, mnogi i svirati, kretati se u relativno složenim koreografijama i neobičnim kostimima, istovremeno djelovati ozbiljno i karikirati vlastitu ozbiljnost. Sve zajedno pokazalo kao pretežak zadatak, što je prepriječilo oblikovanje pamtljivijih uloga, iako suigra ansambla na osnovnoj razini uglavnom funkcionira.