Ambiciozna operna produkcija

Nakon 32 godine izbivanja, Puccinijeva Turandot vratila se na riječku pozornicu, i to u godini stote obljetnice praizvedbe u milanskoj Scali. Riječ je o operi koja u Puccinijevu opusu zauzima posebno mjesto kao njegova formalno i zvukovno najradikalnija partitura, djelo monumentalne orkestracije, važne zborske funkcije i izrazito zahtjevnih vokalnih dionica.

Riječka inscenacija Arnauda Bernarda polazi upravo od monumentalne i kolektivno strukturirane dramaturgije Puccinijeve partiture. Režija, nadahnuta distopijskom ikonografijom Langova Metropolisa, ne ostaje na razini stilizacijskog efekta, nego naglašava mehanizam kolektiva koji je već prisutan u glazbenoj strukturi djela; masovni prizori oblikovani su disciplinirano i geometrijski, zbor djeluje kao homogen društveni blok, a ponavljajući ritual pogubljenja poprima obilježja sustavno organiziranog nasilja. Takav režijski koncept naglašava depersonalizirani poredak u kojem pojedinac postaje zamjenjiva jedinica kolektiva.

Vizualni sloj predstave dosljedno slijedi takvu koncepciju. Scenografsko rješenje oslanja se na monumentalne, industrijski oblikovane strukture koje naglašavaju vertikalnost prostora i hijerarhiju moći, dok kostimi kombiniraju stilizirane, gotovo uniformirane elemente s hladnom kolorističkom paletom. Takva vizualna suzdržanost dodatno pojačava dojam depersonaliziranog kolektiva, u kojem pojedinci djeluju kao dijelovi sustava, a ne kao autonomne figure. Redateljski pokret mase oblikovan je sinkronizirano i disciplinirano, čime se naglašava ritualni karakter prizora i dodatno povezuje scenski sloj s monumentalnom strukturom Puccinijeve
partiture.

Puccinijeva Turandot na daskama riječkog HNK u distopijskoj
inscenaciji Arnauda Bernarda / Izvor HNK ivana pl. Zajca Rijeka

Gusto oblikovana orkestralna i zborska partitura čini solističke dionice posebno zahtjevnima. Turandot je oblikovana kao visokodramska sopranska uloga kontinuirano izvođena iznad snažnog zvuka ansambla, s frazama koje zahtijevaju stabilnost u gornjem registru i preciznu kontrolu dinamike. Kristina Kolar nosila je dionicu sigurnom intonacijom i ujednačenim vođenjem linije, zadržavajući čvrstoću tona i u kulminacijskim dijelovima. Scenski je pritom oblikovala hladnu i kontroliranu figuru, čime je naglasila distanciranost lika unutar kolektivno strukturiranog prostora. Kalaf Bože Jurića Pešića pripada tenorskim dionicama kontinuirano smještenima u visokom registru, uz česte orkestralne kulminacije koje dodatno povećavaju vokalnu zahtjevnost. U pojedinim trenucima osjetila se napetost u završecima fraza, uz povremeno pucanje tona i brže zatvaranje linije, no ukupna je izvedba ostala stabilna i dramaturški održiva. Takve kratke oscilacije prije su posljedica treme nego ozbiljniji interpretativni problem.

Lirski kontrapunkt takvoj vokalnoj i scenskoj rigidnosti donijela je Anamarija Knego kao Liù, oblikujući dionicu istovremeno snažno i nježno, pažljivo profiliranom dinamikom. Njezina interpretacija ne funkcionira kao izdvojeno emocionalno središte, nego kao postupno uvođenje topline unutar hladno strukturiranog svijeta predstave. Upravo kroz odnos Turandot i Liù predstava gradi prijelaz od depersonaliziranog kolektiva prema individualnoj empatiji, što je publika prepoznala i nagradila izrazitim ovacijama.

Središnje mjesto u Puccinijevoj dramaturgiji i u riječkoj izvedbi pripalo je zboru, koji ne funkcionira tek kao komentatorski kolektiv, nego kao nositelj scenske dinamike. Veliki zborski blokovi oblikovani su ritmički precizno, a zvuk je ostao ujednačen i uravnotežen među dionicama. Posebno su uvjerljivo djelovali prizori ritualnog okupljanja mase, gdje je kolektiv zadržavao jasnoću artikulacije i disciplinu fraziranja. Povremena tendencija raslojavanja u pojedinim prijelazima nije bitno narušila cjelinu, dok je završna scena donijela sabran i zvukovno zaokružen vrhunac. Unutar zborskih dionica izdvojile su se i solističke intervencije Mirne Vidović i Dominike Fortunato, koje su ostale stilski uklopljene u kolektivnu zvučnu sliku.

Pod ravnanjem Valentina Egela orkestar je oblikovao stabilan temelj izvedbe, zadržavajući preglednost unutar guste Puccinijeve partiture. Dinamičke kulminacije gradile su se postupno, bez prekrivanja vokalnih linija, dok su prijelazi između monumentalnih zborskih prizora i lirskih epizoda ostali jasno profilirani, čime je ostvarena koherentna cjelina.

Riječka Turandot potvrđuje se kao jedna od najambicioznijih i najuvjerljivijih opernih produkcija riječkoga ansambla posljednjih godina. Ujednačena razina izvedbe, jasno profilirane solističke interpretacije i dosljedno proveden režijski koncept oblikuju cjelinu koja nadilazi lokalni okvir. Riječ je o produkciji spremnoj za međunarodne pozornice, ali i o predstavi koja potvrđuje umjetničku zrelost riječkoga opernog ansambla u jednom od najsloženijih naslova opernoga repertoara.