Zanimaju me prijelazi između stvarnog i imaginarnog

Dobitnica prve nagrade za dramsko djelo Marin Držić za 2025. godinu je Anita Čeko, za dramski tekst U mojoj babi mjesec koji govori o životnoj cikličnosti ženskoga tijela, duha i duše. Tim povodom razgovaramo s autoricom, magistrom psihologije i dramaturgije, scenaristicom, dramatičarkom, otprije dobitnicom dviju trećih nagrada Marin Držić. Anita Čeko rođena je 1987. godine u Zadru, odrastala je u Splitu, živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je filmsku dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti (2017) i psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2013). Radi kao psihologinja, dramaturginja, scenaristica i dramatičarka.

Anita Čeko prima Nagradu Marin Držić u Splitu 2022.

O čemu govori drama U mojoj babi mjesec?

Drama u prvom redu govori o porodu kao činu ritualnog prijelaza i o susretima generacija žena na Balkanu koje su ga različito doživljavale, kao i transgeneracijskom naslijeđu. Iako se na prvu čini univerzalnim iskustvom, porod vidim kao duboko individualan doživljaj, često ispunjen kontradiktornim osjećajima, od straha do potpune otvorenosti. U drugom redu, rekla bih da drama govori o suočavanju sa strahom koji prati svaku veliku životnu promjenu.

Jeste li se i ranije kroz neka dramska ili scenaristička djela bavili tematikom koju obrađujete u nagrađenom tekstu?

Trenutno je u montaži moj kratki dokumentarni film Bi’ će žensko u produkcijskoj kući Restart koji razvijam sa snažnim ženskim timom (animatorica Ivana Pipal, montažerka Hrvoslava Brkušić, snimateljica Andrea Kaštelan, glazbenica Marta Kolega) i producentom Oliverom Sertićem. Film sam počela snimati prije tri godine, potaknuta vlastitom trudnoćom te uzbuđenjem i nikad prije doživljenim strahovima koji su pratili taj životni period. U ranijim radovima nisam se izravno bavila temama nagrađenog teksta.

O čemu govore drame koje su ranije nagrađene trećim nagradama Marin Držić: Daleko je Kandahar (2021) i Justina je stisnula gas (2024)?

Daleko je Kandahar bavi se obitelji koja čeka oca da se vrati s dalekog ratišta. Majka, dvoje tinejdžera i baka žive „male živote“ dok ih rat iz sjene potiho razara. U drami Justina je stisnula gas fokusiram se na individualnu i kolektivnu neurozu odraslih pred nasiljem među djecom. Zanima me kako reagiramo kada se takvo nasilje dogodi, tko preuzima odgovornost i što se događa kada odgovornost svi pomalo izbjegavamo.

Vaša je biografija iznimno zanimljiva u smislu susreta različitih mjesta odrastanja i sazrijevanja, odnosno mješavine kultura. Ogleda li se to u vašem radu i je li utjecalo na nastajanje teksta U mojoj babi mjesec?

Formirala me kombinacija Bosne i Dalmacije. Odmalena nisam imala predrasuda prema nijednoj kulturi, upijala sam razlike i sličnosti, što me naučilo fleksibilnosti i na tome sam danas jako zahvalna. Bosna je bila mjesto slobode i eskapizma, ali i jačeg suočavanja s patrijarhalnim normama. Iskustva življenja u Zagrebu i inozemstvu dodatno su proširila moj
pogled.

Žensko pitanje, posebice pitanje majčinstva, danas je opet aktualno, izloženo mnogim ekstremnim stavovima. Kako ga vi vidite, na razmeđu kultura u kojima ste odrastali?

Odrastanje na razmeđu različitih kultura, kao i kasniji odlazak u Zagreb, pa odnedavno i Zürich pokazalo mi je koliko su polarizirani pogledi na ženska pitanja i majčinstvo uvjetovani društvom. U nekim je sredinama naglasak na obitelji i majčinstvu kao temeljnoj vrijednosti, dok se u drugima više cijeni individualizam i osobni izbor žene. Ono što smatram ključnim jest sloboda izbora bez društvenog pritiska. Za mene majčinstvo nije ni dužnost ni prepreka, nego duboko osoban dio identiteta koji za svaku ženu znači nešto drugo. Voljela bih da se u društvu krene više prihvaćati različitost iskustava na temu (ne)majčinstva.

Kako se psihologija i dramaturgija kao struke prepleću i nadopunjuju u vašem životu?

Obje struke privukle su me željom za dubljim istraživanjem i poniranjem u emotivne, kognitivne i duhovne procese, kako u samoj sebi tako i u ljudima kao takvima, kolektivima i društvima. Načini na koje poimamo život i svijet neodvojivi su od konteksta u kojem smo mi, ali i naše pretkinje i preci, odrastali. I kroz psihologiju i kroz dramaturgiju volim ulaziti u nesvjesno, istraživati uzroke različitih simptoma kako individualnih, tako i kolektivnih. Radeći kao psihologinja na prvoj sam liniji kontakta s pojedincima i pred očima mi se odvija život u svojoj neposrednosti. Kao dramaturginja, s druge strane, imam veću slobodu ući u imaginaciju i oblikovati ono što sam kroz taj rad upila. Upravo u tom prijelazu između stvarnog i imaginarnog ove se dvije discipline najviše dodiruju.