Vratite ulicu Filipu Lukasu!

Krajem 2025. Gradska skupština Grada Zagreba donijela je odluku o preimenovanju ulice koja je nosila ime Filipa Lukasa, predsjednika Matice hrvatske od 1928. do 1945, s obrazloženjem da je bio pripadnik i dužnosnik Ustaškog pokreta. To međutim nije istina, on nikada nije bio pripadnik Ustaškog pokreta, a kamoli ustaški dužnosnik.

U čast njezinu najdugovječnijem predsjedniku Filipu Lukasu dvorište u Matici hrvatskoj nazvano je njegovim imenom  / Snimio Mirko Cvjetko / MH

U javnim polemikama zastupnici teze da mu se treba oduzeti ulica Lukasa su proglasili promotorom rasne teorije i ideologije krvi i tla. Istina je da je Lukas pisao i govorio o pitanju rasa, ali pojam rasa koji je on koristio nije onaj pojam koji je korišten u okviru rasne teorije nacističkih ideologa. Suprotno tome, Lukas je govorio da se sam hrvatski narod dijeli na nekoliko rasa, iz čega je jasno da nije mogao biti zastupnik teze o tome da bi hrvatski narod, s njemačkim, pripadao jednoj, nadmoćnoj, arijevskoj rasi. Lukas je te svoje teze javnosti uputio u svome govoru na Glavnoj skupštini Matice hrvatske 1943. godine: „Pokraj dinarske rase zastupane su na našem prostoru još i nordijska rasa, osobito u jednom pojasu središnje Bosne, pa zatim alpska, iztočnjačka i sudetska. […] Ovo, više napomena nego prikaz naših rasnih prilika, pokazuje, da u sklopu hrvatskoga naroda ima više rasnih komponenata, pa kako svaka rasa drugačije fizički i duhovno reagira, da su se te razlike zapažale u djelovanju stanovničtva kroz cielu našu poviest“.

Lukasu se zamjera i to što je 1936. Matica hrvatska objavila knjigu Ernesta Bauera Današnja Njemačka u kojoj je autor o tadašnjoj Njemačkoj pisao pozitivno. Međutim to što je 1936. Ernest Bauer mislio i napisao nešto pozitivno o Njemačkoj nije bila nikakva iznimka, a posebno ne može biti grijeh, zato što su tada neki od najvećih svjetskih političara pisali pozitivno o Hitleru i Njemačkoj. Kao primjer navodim nekadašnjeg britanskog premijera Davida Lloyda Georgea koji je u rujnu 1936. napisao o Hitleru ovo: „On je magnetična, dinamična osobnost sa odlučnom voljom i nepokolebljivim srcem. On je više od običnog vođe. On je nacionalni heroj. On je George Washington Njemačke – čovjek koji je svojoj zemlji donio nezavisnost od svih njezinih tlačitelja.“ Koliko god bio u krivu, Lloyd George zbog ovih svojih riječi nije brisan iz britanske povijesti!  

Optužbe i osporavanja: je li Lukas bio dio ustaškog sustava?

Matici hrvatskoj pod Lukasovim vodstvom prigovoreno je zbog preuzimanja vlasništva tiskare Tipografija 1941, te je optužena da je time „sudjelovala u grabeži opljačkane židovske imovine“. Istina je međutim da su vlasnici tiskare, otac Stjepan (Dragutin) i sin Milan Schulhoff, većinski paket svojih dionica tiskare prepustili  Matici hrvatskoj 1941. u dogovoru s ustaškim vlastima i Maticom hrvatskom, ali su zadržali pozicije direktora i tehničkog direktora tiskare sve do kraja Drugog svjetskog rata. Nove komunističke vlasti tiskaru su nakon rata nacionalizirale, a oca i sina osudile na dugogodišnje zatvorske kazne te im oduzele svu imovinu i građanska prava.

Lukasu se zamjerilo i to što je u kolovozu 1941. potpisao molbu da se Matici hrvatskoj dodijeli dvokatna zgrada u središtu Zagreba: „Lukas je u ime Matice hrvatske potpisao zahtjev da se Matici dodijeli zgrada na Jelačićevu trgu u Zagrebu; bio je izvrsno informiran – znao je da je bila u vlasništvu obitelji Sternberg i da tih dana prelazi u državno vlasništvo.“ Obitelj Sterberg međutim iselila je iz Zagreba i Hrvatske prije osnivanja NDH, a kuća je bila opterećena vlasnikovim velikim financijskim dugovima i u postupku preuzimanja od strane države. Nakon što je uputila svoju molbu, Matica hrvatska više je nije ponavljala, što nam govori da je od nje brzo odustala.

Vrlo ružno zazvučala je iznesena optužba da je Lukas odgovoran za izbacivanje osobe židovskog porijekla Vladimira Vranića s posla 1941. Lukas za to međutim nije mogao biti odgovoran jer Vranić nije uopće bio u radnom odnosu niti primao plaću na Visokoj komercijalno-ekonomskoj školi u Zagrebu (današnjem Ekonomskom fakultetu) nego je na njoj držao samo besplatna predavanja i ispite, dok je  redovni posao imao u Jadranskom osiguravajućem društvu u kojem je radio sve do početka 1942. Istina je samo to da je Lukas 28. svibnja 1941. glasovao protiv toga da Visoka komercijalno-ekonomska škola Vladimiru Vraniću izrazi potporu za dobivanje arijevskih prava. No zašto je Lukas tako glasovao nije poznato, jer o tome ne postoji nikakav zapis (zašto bez dokaza zaključivati da je imao nešto protiv Vranića, mogao je primjerice načelno biti protiv toga da se visokoškolska ustanova bavi neakademskim pitanjima). Vranić je odlukom donesenom u Uredu Poglavnika Ante Pavelića u prosincu 1941. dobio i službeno pravo rada i boravka u NDH, pa je vidljivo da Lukasovo glasovanje Vraniću nije nanijelo nikakvu štetu. Vranić je rat preživio i umro u Zagrebu 1976.

Kako tumačiti Lukasove stavove?

Neistinit je i prigovor da je Filip Lukas „već predratnim javnim djelovanjem izravno pridonio stvaranju atmosfere progona u kojoj će genocid nad Srbima, Židovima i Romima u NDH uopće biti mogući, a za vrijeme rata otvoreno je podržavao ustaštvo i nacizam i njihove genocidne politike“. Istina je da je Lukas u svojim tekstovima i govorima prije Drugog svjetskog rata, kada je hrvatski narod bio u podređenom položaju u jugoslavenskoj zajednici, ustrajno zastupao pravo hrvatskoga naroda na vlastito samostalno nacionalno biće i pravo na političku slobodu. Neistina je međutim da je time „pridonio stvaranju atmosfere progona“ protiv bilo koje druge narodne skupine, i o tome oni koji danas progone njegovo ime nisu iznijeli, a nisu ni mogli iznijeti, nijedan dokaz.

Točno je da je Filip Lukas u travnju 1941. pozdravio proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, ali za to se i sam u svome djelovanju ustrajno zauzimao. Na prvoj sjednici Zajedničkog odbora Matice hrvatske nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske održanoj 23. travnja 1941. Filip Lukas istaknuo je povijesnu važnost osnivanja samostalne hrvatske države i izrazio zahvalnost zaslužnima za to, posebno Anti Paveliću: „Kome imamo ovo da zahvalimo? U prvom redu samome hrvatskom narodu, koji posjeduje među svojim bitnim značajkama karaktera istinsku ljubav za slobodu i nezavisnost. Ovdje je hrvatski narod, na svome povijesnom prostoru sve od svoga useljenja amo vodio beskrajne borbe za slobodu i nezavisnost i protiv Mletaka i Madžara, i protiv Mongola i Turaka, i protiv Austrije i konačno protiv Srbije, a sve u cilju, da očuva svoju slobodu i nezavisnost i da spasi svoju državu. Današnji pak konačni uspjeh ima zahvaliti bezbrojnim stradalnicima i heroizmu hrvatske duše, pa novim činiocima i prilikama; ali najveći, konačni uspjeh ima da zahvali svome Poglavniku dr. Anti Paveliću. I njemu mi dugujemo našu hvalu, što smo danas slobodni i svoji na svom prostoru.“ 

Postoje li međutim Pavelićevi prethodni grijesi zbog kojih Lukas to nije trebao učiniti? Osim toga, proglašenje NDH pozdravio je prije Lukasa i Vladko Maček, predsjednik Hrvatske seljačke stranke – stranke s potporom goleme većine hrvatskoga naroda – koji je pozvao sve građane na prihvaćanje nove vlasti i sve dužnosnike HSS-a na suradnju s njome. Suprotno tome, na odbijanje i otpor novouspostavljenoj ustaškoj vlasti pozvala je Komunistička partija Jugoslavije i to u svome proglasu 15. travnja 1941: „Znaj, hrvatski narode, da su simpatije dvijestomilijunskog naroda Sovjetskog Saveza na strani naroda Jugoslavije, koji se herojski bori za svoju nezavisnost. […] Stvorit će se na istinskoj nezavisnosti svih naroda Jugoslavije slobodna, bratska zajednica. […] Živilo bratstvo i sloga naroda Jugoslavije u borbi za svoju slobodu i nacionalnu nezavisnost!...“

Kao suprotnost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i kao svoj politički cilj komunisti su dakle istaknuli Jugoslaviju i savezništvo sa Sovjetskim Savezom. Također u mjesecu travnju 1941. oglasila se javnim proglasom i Komunistička partija Hrvatske i kao svoje ciljeve istaknula poraz ustaške vlasti, ponovno utemeljenje nove jugoslavenske zajednice i izgradnju jugoslavenskog komunističkog državnog sustava po ugledu na Sovjetski Savez: „Hrvatski narod može svoje oslobođenje postići jedino pod vodstvom radničke klase, kao što su bratski narodi velikog i moćnog Sovjetskog Saveza postigli svoju slobodu i nezavisnost na čelu sa radničkom klasom. […] Živilo bratstvo i sloga naroda Jugoslavije u borbi za slobodu i nacionalnu nezavisnost! […] Živio Sovjetski Savez, nada svih porobljenih i ugnjetenih!...“

Između NDH i Jugoslavije: politički izbori u vremenu bez dobrih opcija

U travnju 1941. hrvatski komunisti zauzimali su se za uvođenje komunističkog državnog sustava sovjetskoga tipa i najbližu vezu sa Sovjetskim Savezom. Upotrebom termina „engleski imperijalisti“ komunistički prvaci u ovome su proglasu otkrili da su za njih i Britanci, kao i Nijemci, bili imperijalisti, iz čega je vidljivo da ni godinu i pol dana nakon početka rata nisu bili na strani zapadnih saveznika. Filip Lukas i Matica hrvatska u travnju 1941. nikako nisu mogli poduprijeti politički program Komunističke partije, nego su prihvatili činjenicu osnivanja NDH. Zazor prema partnerstvu sa Sovjetima potpuno je razumljiv i zbog činjenice da su oni do travnja 1941. vojno napali i okupirali velike dijelove teritorija čak šest europskih zemalja: Poljske, Finske, Latvije, Litve, Estonije i Rumunjske. Njemačka i Sovjetski Savez od kolovoza 1939. kada su sklopile tajni pakt o podjeli Europe bile su najbliže saveznice, a u skladu s tim dogovorom napale su i okupirale gotovo sve europske zemlje. Na temelju čega je Lukas u travnju 1941. mogao zaključiti da je u tim okolnostima prihvaćanje samostalne Hrvatske u njemačkoj interesnoj zoni moglo biti pogrešno, i zašto bi, na kraju, i danas morao snositi posljedice zbog toga?

 ------

Filip Lukas – Predsjednik Matice hrvatske 1928–1945; utemeljitelj ekonomske i političke geografije te geopolitike kao znanstvenih disciplina u Hrvatskoj; profesor, dekan i rektor Visoke ekonomsko-komercijalne škole u Zagrebu 1920–1945; autor većeg broja znanstvenih i stručnih knjiga i udžbenika; nositelj idejnoga otpora integralnomu jugoslavenstvu i velikosrpskim presezanjima; izbjegao iz Hrvatske u svibnju 1945. i zbog svoga djelovanja osuđen na smrt u prosincu 1945. (Hrvatski biografski leksikon, LZMK)