Univerzalan jezik minuloga djetinjstva

Danas, u vremenu koje bismo mogli označiti i izrazom „previše svega“, igračke ne samo da su dostupne svima jednim klikom miša, nego je njihov rok trajanja kratak budući da su izrađene od nekvalitetnih materijala, a djeca brzo gube volju i interes igrati se njima. Izložba Bilo jednom... hrvatske tvornice igračaka u 20. stoljeću otvorena u prosincu prošle godine u Hrvatskom školskom muzeju svjedočanstvo je promjena svijeta i u ekonomskom kontekstu; igračke kojima su se igrali naši roditelji proizvodile su se kod nas, izrađivane su od kvalitetnih materijala i trajale su.

Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

Izvor Hrvatski školski muzej

Autorska i kustoska koncepcija izložbe koju potpisuje Sanja Nekić, viša kustosica i arhivistica, predstavlja igračke u trima cjelinama: prve dvije posvećene su hrvatskim tvornicama igračaka 20. stoljeća, te igraonicama i igrotekama Saveza Društava „Naša djeca“ Hrvatske, dok treća, realizirana u suradnji s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom i Akademijom likovnih umjetnosti, donosi prikaz povijesnog razvoja didaktičkih i asistivnih igračaka i projekt izrade didaktičkih materijala za djecu s teškoćama u razvoju uključenu u tretman intervencije pomoću konja koji su osmislili profesori i studenti zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti.

Disneyjeva licenca i suradnja s Bayernom

U razgovoru za Vijenac Sanja Nekić ističe kako su prve tvornice igračaka u Hrvatskoj nastale nakon Drugog svjetskog rata, a svoj su put počele kao zadruge ili manufakture.

„Razvoj novih materijala, osobito PVC-a ‘ubrzao’ je proces, a prva organizirana proizvodnja povezuje se sa zagrebačkim tvornicama Biserka i Uzor. Biserka je počela djelovati 1946. kao zanatska zadruga koja se ubrzo razvila u obrtničko-proizvođačku zadrugu igračaka i kožne galanterije, zadržavajući obilježja manufakture. Tvornica Uzor, otvorena 1948, radila je kao industrijsko poduzeće. Uslijedili su novi pogoni, među njima Jugoplastika (1952) te tvornica trikotaže i konfekcije 25. maj u Raši (1958), koja ubrzo uvodi i proizvodnju igračaka, a kasnije se seli u Labin i od 1988. godine djeluje pod imenom Tila. U drugoj polovici 20. stoljeća brojne su hrvatske tekstilne tvornice proizvodile plišane igračke kao dopunsku djelatnost, često u sklopu zaštitnih radionica, programa za zapošljavanje invalida rada ili u suradnji s trgovačkim poduzećima. Najpoznatiji primjeri bili su TIK TIK iz Krapine i osječki Lio“, kaže Sanja Nekić.

Zlatno doba hrvatske industrije igračaka bilo je od pedesetih do osamdesetih godina, kada su domaće tvornice dosegnule visoke standarde kvalitete, dizajna i funkcionalnosti te uspješno izvozile na zahtjevna europska tržišta. „Hrvatske igračke iz tog vremena isticale su se dizajnerskom inovativnošću, zanatskom preciznošću i pedagoškom vrijednošću, odražavajući društvene ideale, estetske norme i viziju djetinjstva karakterističnu za poslijeratnu Jugoslaviju. Krajem osamdesetih uslijedio je nagli pad industrije od kojega se domaća proizvodnja nikada nije oporavila. Iako su tvornice ugašene, igračke iz tog razdoblja nisu nestale“, objašnjava Sanja Nekić.

Naprotiv, s vremenom su stekle status kulturnih artefakata višeslojne vrijednosti: nisu bile predmet igre ili nostalgije, nego i vizualno-materijalni svjedoci jednog vremena. Igračke koje su proizvodile hrvatske tvornice bile su raznolike, pa su sukladno tomu i cijene varirale: manje gumene figurice, lutke male i srednje veličine bile su dostupnije široj populaciji, a veće figure, lutke s mehanizmom i složenije igračke bile su skuplje.

„Uzor je pedesetih izvozio lutke i figure na zahtjevna tržišta poput Austrije i Nizozemske te je svoje zlatno razdoblje doživio tijekom pedesetih i šezdesetih, a Biserka je bila jedina tvornica koja se isključivo bavila proizvodnjom igračaka i 1962. dobila Disneyjevu licencu – kao jedina u socijalističkoj Europi – čime se istaknula na svjetskoj karti industrije igračaka. Jugoplastika je na svom vrhuncu nudila oko 3000 dječjih artikala i osamdesetih prva uvela organizirani rad od kuće: žene su šivale odjeću za lutke u svojim domovima i primale plaće i naknade za troškove struje i stroja“, podsjeća autorica izložbe.

Tvornica 25. maj, kasnije Tila, najpoznatija po svojim lutkama, bila je prva u Jugoslaviji koja je 1972. predstavila plišane igračke.

„TIK TIK iz Krapine razvio je odjel za izradu igračaka kako bi zaposlio radnike smanjene radne sposobnosti, a osobitu je popularnost stekao izradom maskota poput Vučka, Zagija i Ledo Mede. Tvornica je ostvarila i zapaženu suradnju s nogometnim klubom Bayern“, dodaje.

Sanja Nekić, viša kustosica i arhivistica, potpisuje autorsku i kustosku koncepciju izložbe (gore desno);
Hrvatski školski muzej otvorio je vrata pomalo zaboravljenom djetinjstvu / Snimila Emica Elvedji / PIXSELL

Igračke iz tog doba bile su jednostavnije nego današnje: autići nisu imali vrata koja su se mogla otvarati, lutke nisu imale savitljive udove, a odjeća je bila skromnija. „Materijali su bili prirodni, čvrsti, postojani i dugotrajniji od današnjih. Ta jednostavnost otvarala je prostor dječjoj mašti. Morala su nadopunjavati igru vlastitim idejama što je igračkama davalo izraženiji edukativni karakter i poticalo kreativnost“, objašnjava nam Sanja Nekić.

Biserka je bila prva tvornica igračaka u Hrvatskoj / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

U cjelini posvećenoj igraonicama i igrotekama čiji je osnivač Savez društava „Naša djeca“ Hrvatske pri kojem je nekad djelovao i Centar za igračke koji se u tom vremenu brinuo da svako dijete, bez obzira na materijalne uvjete, ima pristup igračkama primjerenim svojoj dobi. „Djelovale su i putujuće igraonice koje su stizale do djece u prigradskim i ruralnim sredinama. Savez društava ‘Naša djeca’ Hrvatske, u suradnji s Centrom za igračke, od osnutka je prikupljao, dokumentirao i proučavao igračke. Bogat fond danas broji više od 3500 igračaka iz Hrvatske i svijeta, nastalih od pedesetih do osamdesetih godina“, kaže Sanja Nekić.

U suradnji s profesorima Renatom Pinjatelom i Damirom Miholićem s Odsjeka za motoričke poremećaje, kronične bolesti i art terapiju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, nastao je koncept Povijesni razvoj didaktičkih i asistivnih igračaka.

„Kroz povijest su djeca s teškoćama u razvoju u Hrvatskoj koristila iste igračke kao i ostala djeca. Iako nema dokumentacije, možemo pretpostaviti da su one imale važnu ulogu u ranim oblicima edukacijskog, rehabilitacijskog i terapijskog rada. Današnja istraživanja pokazuju da roditelji kao najveći problem ističu nedostatnu dostupnost asistivnih igračaka što otvara prostor za razvoj novih strategija podrške, poput osnivanja centra za posudbu asistivnih igračaka, što bi ublažilo postojeće prepreke“, dodaje Sanja Nekić.

Izložba prilagođena slijepim i slabovidnim osobama

U izložbu su uključeni studenti i profesorica sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti Sonja Vuk. Oni su predstavili rezultate projekta Izrada didaktičkih materijala za djecu s teškoćama u razvoju. „Riječ je o projektu koji se provodi u sklopu kolegija Metodika nastave likovne kulture, a čiji je cilj interdisciplinarno povezati teoriju i praksu te potaknuti studente na kreativno promišljanje rada s djecom s teškoćama. Izložba je prilagođena slijepim i slabovidnim osobama i pomoću QR koda mogu poslušati cjelokupni sadržaj izložbe“, dodaje Sanja Nekić.

Iako je globalizacija stvorila zajedničke referentne točke pa danas djeca diljem svijeta koriste iste digitalne uređaje, igre i aplikacije i dijele popularne likove i sadržaje, univerzalni jezik djetinjstva nije toliko univerzalan. „Postoje određeni elementi univerzalnog jezika djetinjstva, ali i dalje način na koji djeca koriste tehnologiju i igračke ovisi o kulturi, socioekonomskom statusu, jeziku i odgojnim praksama. Iako postoje zajednički alati, iskustvo igre i dječja mašta oblikovani su lokalnim i individualnim okolnostima“, zaključuje Sanja Nekić.