U doba (auto)portreta: Narcis i Narcisa

Kada bismo rekli da je upadljiva (možda i dominantna) osobina našega doba – sebeljubivost – ne bismo, zasigurno, umnogome pogriješili. To, dakako, nije teorijska, psihijatrijska ili civilizacijska novost (usp. S. Freud, Zür Einführung des Narzissmus, u: Jahrbuch der Psychoanalyse, 1914; H. Kohut, The Analysis of the Self, 1971; C. Lasch, The Culture of Narcissism, 1979). Dovoljno je zagledati se u Caravaggiova Narcisa (1597/98) i stvar postaje bjelodana, uhvaćena in flagranti: sve se na ovome svijetu već jednom odigralo (bilo kao tragedija, komedija, a možda, u posljednje vrijeme – sa širenjem digitalnih informacija – i kao drama apsurda). Promatrajući toga ljepuškastog mladića, koji zagledan u svoj odraz na bistrom izvoru postaje žrtvom samoljublja (u režiji okrutnih antičkih bogova), pred nama iskrsava već otrcana analogija: nije li Narcisov usud arhetipsko prokletstvo (auto)portreta, predočeno na stranicama kanonskih djela svjetske književnosti – od Ovidijevih Metamorfoza (8. n. e.), preko Petrarcina Kanconijera (1470) do Wildeove Slike Doriana Graya (1891)?  

Caravaggio, Narcis, 1599.

Ipak, u svim tim literarnim slikama (dijelom i moralističkim opomenama) prebiva stanovita elegancija, određeni estetski višak u kojemu se i dalje može pronaći zadovoljstvo, intelektualna naslada. (Nije li Laura zapravo beskrajno dopadljiva kada se u svojoj surovoj oholosti zaljubi u vlastiti odraz u zrcalu, namjesto u žalosna pjesnika?) Našemu dobu, i našoj samodopadljivosti, svaki je intelektualizam – kao i osjećaj za lijepo i poučno – uglavnom zazoran. Narcisi i/ili Narcise našega vijeka pred sobom (za razliku od svojih sebeljubivih i uobraženih prethodnika) nemaju bistar izvor, uljanu sliku, pa čak ni ogledalo.

Vjerni su im ostali (a što drugo mogu?) – mobilni telefoni – koji pohranjuju goleme količine elektroničke memorije s brojnim očitovanjima narcističke samosvijesti i selfie estetizacije (masovno proširene kroz japansku kawaii kulturu i mladenački „kult zabave“ u fotokabinama purikura). Primjeri su mnogovrsni: od sebeljubive brižice za vlastiti digital appearance (Rate the selfie from 1–10) do tzv. smile selfieja u prostorima od posebnoga značenja (muzeji koncentracijskih logora, memorijalna groblja i sl). Ali, stvar nije pretjerano uzbudljiva dok taj elektronički uređaj, to naše „drugo ja“ (u isti mah sredstvo komunikacije, igračka i vizualno-tekstualni arhiv), čuva takve uspomene podalje od oka javnosti, u mraku ili polumraku naših privatnih nula i jedinica, kojima (uz nas) pristup imaju eventualno _____________ (nadopunite sami).

Moderna Narcisa / Izvor Unsplash

Tržište taštine

No, „kakvo je remek-djelo čovjek“, ironično dodajemo, jer dosjetio se on i boljega rješenja. Zašto se ne bi isplatila sva ta naša (auto)portretna rabota? Zašto nam, primjerice, ne bi osigurala prestiž ili društvenu reklamu (ulaznice, pozivnice, otvaranja, dizajnerske proizvode, kozmetiku, luksuzna putovanja)? Naš je Narcis, tj. Narcisa, tako postao(la) celebrity: influencer, tiktoker, instagramuša, posvudarac. Primjeri: Cristiano Ronaldo (oko 3,2 milijuna dolara po Instagram objavi), Selena Gomez (oko 2,5 milijuna dolara po Instagram objavi), Kylie Jenner (oko 2,3 milijuna dolara po Instagram objavi). 

I dok je mitološki Narcis svenuo od čežnje, budući da mu je objekt želje ostao nedohvatljiv, u našem je slučaju situacija posve izmijenjena: Narcis(a) je postao(la) predmetom potrošačke žudnje. On(a) osvaja društveni život, zastupa „pseudodobra“ koja treba zaželjeti, a doskora i posjedovati. U tom kontekstu nema više prostora za mit. Narics(a) našega doba prebiva u nekoj vrsti „vječne sadašnjosti“ koja ne poznaje egzistencijalnu propadljivost ili bojazan od prolaznosti o kojoj pjeva Lorenzo de’ Medici u svojim pokladnim pjesmama (Canti carnascialeschi, nakon 1484): „Quant’è bella giovinezza che si fugge tuttavia!“ (Kako je lijepa mladost – a kako brzo prolazi!)

Premda je tržište oduvijek pokazivalo interes za autoportret (još od Rembrandtovih autoportreta; do početka 2025. dijelom izloženih na izložbi Rembrandt – Hoogstraten: Colour and Illusion, Kunsthistorisches Museum, Beč), i to kao stanovito – ako ništa drugo – svjedočanstvo umjetnikove vještine, društvenoga statusa, pa i duševnih stanja (Vincent van Gogh, Egon Schiele, Josip Račić), naš je vijek inaugurirao autoportret kao središnji žanr digitalne (samo)reprezentacije, posve zaokupljen vlastitim panegiričkim monologom: „Niko kao ja / Nikad niko kao ja / I niko, i nikad, i niko, ja!“

Teorija je odavno naznačila da „stvarnost sve više nalikuje onom što nam pokazuju kamere“ (S. Sontag, On Photography, 1977). Suvremeni kult artificijelnosti – za razliku od findesiècleovskoga senzibiliteta („Ja sam Carstvo na kraju dekadencije“, pjeva Paul Verlaine) – ne prepoznaje stvaralaštvo i ironiju kao temelje subjektivne (auto)legitimacije, već njeguje kič i potrošački spektakl koji je u potpunosti lišen parodijske dimenzije (nekoć svojstvene punk kulturi). Stvarnost se, žanrovski gledano, upadljivo često „ovjerava“ autoportretom (selfijem) koji učvršćuje osjećaj historijske (tj. generacijske/socijalne/kulturne) ekskluzivnosti. Subjekt fotografije, ujedno i njezin objekt, kao da želi poručiti: stvarnost – to sam ja. (Jer tko bi inače povjerovao da se naužio pompejanskih mozaika i mramora, egipatskoga skarabeja u toploj utrobi Kleopatre ili michelangelesknoga Dies Irae?)

Filter i autentičnost

Prosvjetiteljska težnja intelektualnom (samo)usavršavanju – posvjedočena i u našim (mikro)kontekstima, primjerice u knjizi Geschichte des Freystaates Ragusa (1807; prevedena pod naslovom Povijest Dubrovačke Republike), u kojoj njemački povjesničar Johann Christian von Engel (1770–1814) i njegov prevoditelj i suautor dubrovački svećenik Ivan Stojanović (1829–1900) upućuju čitatelja „Učiti sam, biti samouk, dobar je način da štogod naučiš; poučavati drugoga, bolji je način da iziđeš izučen; nahoditi se u posijelima književne čeljadi gdje se raspravlja o nauci i književnosti, najbolji je način da iziđeš savršeno izučen“ – u potpunosti je zamijenjena nagonom za (samo)reprezentacijom i (samo)očuvanjem vlastite slike.

Susret s fotografijom nije više fenomenološki povratak stvarima i/ili pogled u minuli (prošli) svijet (R. Barthes, Camera Lucida, 1980), nego susret s predproduciranim aranžmanom (filteri, UI, algoritamske optimizacije) lišenim izvorne afektivnosti, tj. posve uklopljenim u kapitalistički sustav razmjene i potrošnje značenja. U tom se smislu cjelina proizvodnih i potrošačkih odnosa lišava povijesti (prošlosti) i utopije (budućnosti). Ona funkcionira kao totalizirajuća „vječna sadašnjost“ usredotočena na robu (objekte), spektakl (masovnu kulturu) i iluziju (virtualni prikaz stvarnosti). Apsurdna je lakoća kojom se kulturne institucije pokoravaju istoj logici: stručna analiza (još donedavno općeprihvaćena metoda razumijevanja umjetnosti i kulture) smijenjena je tzv. kreativnim i promidžbenim sadržajem, koji žargon reklame (pa i selfie estetizacije) postavlja na mjesto kritike i analize. (Kendall Jenner i Bad Bunny 2024. godine provode privatnu večer u Louvreu pretvarajući muzej u luksuznu scenografiju privatnoga spektakla i prostor proizvodnje glamura).

Narcis i njegovi trabanti

Uz Narcisa(u) tako valja zamisliti i krug njegovih/njezinih trabanata (groupieja, virtualnih asistenata, sponzora, menadžera, novinara, odvjetnika), koji pod krinkom „upućenosti“ dominiraju javnim prostorom, izgoneći šačicu (uglavnom) potplaćenih stručnjaka na marginu društvene vidljivosti. Pitanje koje valja postaviti jest ono o odgoju publike, tj. o vremenu (i novcu) koje smo spremni uložiti u izgradnju ukusa, mimo potrebe da se frazerski (da ne kažemo farizejski) podmićujemo hvalospjevima i sitnim privilegijama. Odgovornost struke veća je no ikada, premda je borba za povratak na staro (avaj, nostalgične li fraze…) već djelomično izgubljena.

Merkantilizacija (auto)portreta, kao i dekadentna euforija oko izgradnje vlastite javne slike, javlja se kao primjer „obrnutoga mita“ (mythus inversus) koji svjedoči arhetipske, praiskonske obrasce ponašanja, a s druge strane, pokazuje izrazitu otpornost spram moralnih pouka i lekcija iz dobroga ukusa. Narcis(a) naših dana sve više nalikuje na karikaturu „velikoga bijelog barbara“ (P. Verlaine), koji se, doduše, ne useknjuje u salvete i ne razdire ostrugama svečane bijele stolnjake, nego – možda i nakaradnije – postaje korifejem kulturne zajednice, ambasadorom odnjegovana ukusa i ordinarijusom duhovne elite. U toj je konstelaciji stručnjak gotovo i suvišan – osobito ako ne misli, tj. ne piše u taktu samodostatne narcističke mašinerije. Svjesni smo toga i ovdje, u našim skromnim i periferijskim prilikama, koje su, takoreći, liliputanske spram dalekih, svjetskih uzora. Ali, nismo ni mi bez glasa: domaći Narcisi i Narcise vješto su se prilagodili pravilima nove društvene igre. Zarada je, čini se, i više nego solidna. Imenovati nećemo: nomina sunt odiosa. Legija im je ime – jer oni su mnogi.