Prošlost i sadašnjost u zagrljaju kletve

Književni rad produktivne i maštom neiscrpne zagrebačke autorice Vlatke Planina ljubiteljima pisane riječi već dugo ne predstavlja nepoznanicu. U dugogodišnjoj suradnji s Nakladom Bošković autorica je objavila sedam zbirki pjesama te pet romana za mlade. Šesti roman naslovljen Miriamin vrt upućuje na činjenicu da se Planina u svojoj trinaestoj po redu knjizi svjesno odlučila otisnuti u tematikom ozbiljnije te izvedbom složenije prozne vode. Razgranata i intrigantna priča na petsto stranica sadrži pregršt elemenata koji privlače pozornost ovdašnjih čitateljica (i čitatelja!) neovisno o dobi: složene likove, intrigu, romansu, mistiku, enigmu zločina te neslomljivost davno izrečene kletve. Legitimno je postaviti pitanje je li Vlatka Planina sve navedeno smisleno utkala u svoj novi prozopis i funkcioniraju li sve niti priče na strukturnoj, stilskoj i motivskoj razini.

Izd. Naklada Bošković, Split, 2025.

Roman Miriamin vrt oblikovan je u trideset i četiri poglavlja, uz prolog i epilog. Riječ je o višeslojnoj fabuli s mnoštvom likova koje reprezentira sveznajući pripovjedač uvodeći nas ponajprije u prošlost mjesta radnje – gradić Riverton poznat po neobičnoj mikroklimi te bočatim jezerima o kojima se raspredaju lokalne mračne legende. Glavna je junakinja mlada novinarka Miriam koja dolazi u Riverton kako bi razriješila pitanje svojega podrijetla (i identiteta) te otkrila tajnu davno zataškanog zločina. Iako bi, prema navedenim komponentama, potencijalni čitatelji mogli zaključiti da su obilježja kriminalističkoga romana ključna za (iz)gradnju Miriamina vrta, bilo bi to „pogrešno skretanje“. Tekstom dominiraju prisjećajne dionice glavne junakinje, ali i mnogih drugih ženskih likova čije se sudbine rekonstruiraju u tekstu posrednim putem. Stoga tematiziranje davnoga zločina iz 1969. godine možemo smatrati tek jednim od pokretača likova u njihovim djelovanjima, spoznajama i razotkrivanjima.

Kronologija ženskih sudbina po krvnoj liniji izvedena je kroz pet međusobno povezanih narativnih linija te započinje uvođenjem snažnog i nadljudski odlučnog lika Ester Biderman, u nepreglednim bespućima daleke Poljske te u drugom desetljeću dvadesetoga stoljeća. Nije stoga pogrešno utvrditi da je Miriamin vrt svojevrsna saga o izazovnim ženskim sudbinama jedne od Evinih prezrenih loza, njihovim nedaćama, (ne)promišljenim odlukama, nesretnim i neostvarenim ljubavnim odnosima, razvijanju vještina ženske manipulacije, velikih poraza i malih pobjeda te snazi ljubomore koja neminovno rezultira tragičnim ishodom. Zanimljivo je primijetiti da Planinin(a) pripovjedač(ica) uspijeva nad svakom tematiziranom ženskom sudbinom diskretno i ujednačeno održavati ton davne kletve koju je, s novim životom pod srcem, najprije ponio ženski lik što „razumije jezik sudbine“. Pojedini su pak muški likovi kontrastno suprotstavljeni junakinjama te prikazani uglavnom kao rušitelji mira, sudbinska prekretnica ili sigurna luka.

U romanu važnu ulogu imaju tematsko-motivski kompleksi: čest je motiv urne koji evocira povezanost junakinja sa smrću i sjećanjem; biljke i vrt simboliziraju rast i slobodu, a teško dostupni novinski članci služe kao „okno u prošlost“ te okidači prisjećanju likova koji skrivaju tuđe i svoje tajne.

Instanca sveznajućeg pripovjedača u romanu potpuno ispunjava svoj zadatak – prošlost i sadašnjost svih važnijih likova precizno su i etapno rasvijetljene, bez dociranja ili zauzimanja stava. Tekst čine ulančane i promišljene rečenice, mudre misli koje djeluju poput univerzalnih aforizama; odmjerene metafore te detaljni opisi eksterijera i interijera, što u pojedinim dijelovima usporava dinamiku radnje. Blaga je nezgrapnost vidljiva u oblikovanju glavne junakinje: dijalozi koje vodi s Martinom, potencijalnim ljubavnikom, te njezini impulzivni postupci i reakcije povremeno djeluju pretjerano te neuvjerljivo, što blago narušava sklad pripovijedanja.

Iako opsežan, roman Miriamin vrt oblikovan je u vješto izvedenu i zaokruženu cjelinu. Planinin stil, bogat poetskim opisima i detaljima, vodi čitatelja kroz priču jasno i prirodno, pružajući sve vizualne i pripovjedne alate za zamišljanje likova, prostora i situacija. Završetak romana u maniri epiloške finalizacije ostavlja čitatelju prostor za gorko-slatku introspekciju. Vlatka Planina novim romanom donosi skladnu i koherentnu cjelinu intrigantne priče koja ima potencijal dugo odjekivati u dojmovima čitatelja.