Pripovijest o čežnji za majčinom ljubavlju

Svoju novu knjigu, Kratki roman o majci, spisateljica Tatjana Gromača započinje ovako: „Ponovno pišem knjigu o njoj. Mislila sam da se to više neće dogoditi, mislila sam da je s time svršeno, ona kao tema mojih knjiga. Nisam je više željela u svojoj blizini, željela sam je se riješiti, kao i svi u našoj porodici, kao jednog prljavog betega, višestruko prljavog, koji nam više ne treba.“

Izd. Sandorf, Zagreb, 2025.

Ove tri rečenice šalju čitatelju dvije zanimljive poruke. Prva je da autorica aludira na svoj roman o teško bolesnoj majci Božanska dječica objavljen 2012. godine (za koji je dobila dvije važne nacionalne godišnje nagrade), a sad zbog nekog razloga piše novu knjigu „o njoj“. Druga je obavijest neuobičajen i blago rečeno neprimjeren izbor riječi s obzirom na sadržaj koji se priopćava – sasvim suprotan onome koji se očekuje u situaciji „o mrtvima sve najbolje“ (jer je majka u novom romanu već dvije godine mrtva); ton koji nameće pripovjedačica romana, kći pokojnice, na putu „nastojanja da pronađe istinu“, ne nudi nikakav popust, ne obećava ništa umiveno, umekšano ili zaobilazno, nego naprotiv, teške, mučne, krvave, traumatične trenutke suočavanja s činjenicama. Nije slučajno u tom smislu pripovjedačicu romana, kako je kritika već registrirala, privuklo slikarstvo i životni stil najistaknutijega engleskog slikara 20. st. Francisa Bacona, na kojega se u romanu često poziva, a koji svoju verziju umjetničke istine servira u formi drastičnih, uznemirujućih izobličenja ljudskih lica, tijela i sudbina.

Novi roman zadržava važnije likove iz Božanske dječice, koji i dalje nemaju osobna imena, a zamjenjuju ih opće imenice „kći“, „majka“, „otac“, „majčin otac“ itd. Autorica ponovno gradi teške, strahom i tjeskobom ispunjene, depresivne atmosfere u neimenovanom a prepoznatljivom banijskom gradiću i obližnjem selu (u ovom se romanu čak spominju dva-tri toponima, npr. Zagreb!). Pripovjedačica, u prvom licu jednine, opet je kći,  a u fokusu je također zadržan temeljni odnos između dvaju likova, onaj koji ostvaruju majka i kći (samo je sada, kako je već rečeno, dvije godine od majčina pokopa, ali joj se kći/pripovjedačica u većem dijelu romana obraća izravno, kao nekad kad su vodile svadljive, žučne dijaloge).

Obujmom, ova su dva romana praktički podjednaka. U Kratkom romanu o majci smanjen je prostor koji je zauzimala ratna i tranzicijska tematika u Božanskoj dječici, što je razumljivo s obzirom na protok vremena; taj prostor u romanu posvećen je sada uglavnom fragmentima teorije i prakse pisanja i čitanja – piscima i općenito umjetnicima. Također valja reći da se u novom romanu sada više dubinski istražuje psiha dviju glavnih junakinja i postupci protagonista unutar aktualnih socioloških okvira. U tematskom je središtu Kratkog romana o majci kćerin pokušaj da istraži i objasni, najprije sebi, zašto je u njezinoj najranijoj dobi izostala majčina zaštitnička bliskost i ljubav, a onda i njezin širi društveni kontekst.

„Je li moja pripovijest o njoj [majci] samo pripovijest o žudnji za ljubavlju? Je li moj život, kao i toliki ljudski životi, obilježen tom žudnjom, tim kroničnim nedostatkom?“ Kći/pripovjedačica romana zaključuje da je čovjek uvjetovan svojim djetinjstvom, da sve počinje od oca i majke i sve završava s njima – „naša prilika da budemo slobodni, da budemo ono što vidimo kao svoju svrhu i smisao u ovome životu.“ Ona se ne sjeća takve bliskosti sa svojom majkom, njezine nježnosti, topline i ljubavi. Zna da su se ona i otac brinuli za nju, ali više tako „kao što se seljak brine za ždrijebe, malo svinjče“, zna da im je bila na brigu i trošak. Ali u biti, u emotivnom smislu, u pogledu podrške i uvažavanja njezinih pravih potreba, bila je „surovo, grubo odbačena“. „Nitko mi ne može nadoknaditi ljubav koju mi nije dala ona, to je ključno.“

Kći nikako ne uspijeva uspostaviti pravi kontakt s majkom, a opisuje ju kao osobu koja svoju kćer smatra takmacem i zavidi joj, kao biće ispunjeno ljutnjom i strogošću, koja je roditeljskim autoritetom pritišće i kontrolira. Pritom joj je rat kao Srpkinji rođenoj u Hrvatskoj otvorio velik problem drugog i drukčijeg, a na to se nadovezala i manično-depresivna psihoza, bolest koja ju je odvela u smrt.

Pripovjedačica romana na koncu svoju tešku, depresivnu priču uklapa u kontekst patrijarhalnih odnosa, gdje se u nas još uvijek nasilna muška prevlast prenosi s naraštaja na naraštaj. Ta se filozofija, kaže ona, nudi samim rođenjem, u obitelji: „pogledi su već nametnuti, okviri postavljeni, uloge jasne, zadaće zacrtane. (…) Determinirani smo već unaprijed – to kako ćemo misliti, kako govoriti, kako shvaćati, kako reagirati već je sve utisnuto – postat ćemo strojevi koji će samo uspješno reciklirati ono što tu već postoji (…).“

Kratki roman o majci Tatjane Gromače ima nekih manjkavosti koje se u konačnoj ocjeni ne mogu ignorirati. To su prije svega ponavljanja pojedinih motiva (bez „dodanih vrijednosti“) koji u raspršenoj, fragmentarnoj strukturi njezina romana odmah bodu u oči, zatim spominjanje nekih likova koji začudo ostaju bez ikakva komentara (pripovjedačičina sestra i njezin muž? partner? ljubavnik?), doživljaj Zagreba i njegovih stanovnika doima se kao banalna, paušalna pljuska, a našla bi se još pokoja nespretnost ili loš trenutak. Nisu to stvari koje se u nekom budućem izdanju ne bi mogle promijeniti. A konačna ocjena? Izvrsno, s napomenom!