Prevođenje kao model odnosa prema svijetu

Prevođenje romana Sve duše nagrađivanog španjolskog romanopisca Javiera Maríasa neupitno je obilježeno činjenicom da je autor i sam bio istaknuti književni prevoditelj. Maríasovo dugogodišnje iskustvo prevođenja, ponajviše klasika engleske književnosti – poput, recimo, Tristrama Shandyja Laurencea Sternea – duboko je utjecalo na njegovu poetiku: na strukturu rečenice, ritam pripovijedanja i trajnu svijest o jeziku kao posredniku iskustva. Roman Sve duše stoga se može čitati i kao svojevrsno promišljanje o prevođenju, ne samo između različitih jezika, nego i između onoga što se doživjelo i postalo dijelom iskustva, sjećanja i identiteta, te onoga što zatim, na drugoj razini, postaje vješto istkana pripovijest.

U stilskom pogledu roman je obilježen iznimno dugim, razvedenim rečenicama, punim digresija, umetaka i obrata. Takav način pisanja priličan je izazov za prevoditelja jer od njega zahtijeva da zadrži Maríasov prepoznatljiv ritam i misaonu razrađenost, a da pritom ne pate tečnost i jasnoća hrvatskog prijevoda. Uz to, u romanu se prevođenje povremeno pojavljuje i na tematskoj razini, a ove metatekstualne dionice dio su osebujne Maríasove književne igre. Prevođenje se pritom ne shvaća isključivo kao jezična vještina, nego kao model odnosa prema svijetu: likovi neprestano tumače jedni druge, prevode tuđe geste, riječi i šutnje u vlastite pretpostavke. Pripovjedač je Španjolac koji privremeno boravi na Oxfordu u ulozi profesora španjolskog jezika i nalazi se u trajnoj poziciji posrednika – između jezikâ, kulturâ i vlastitih sjećanja. Nemali prevoditeljski izazov stoga se krije u umijeću zadržavanja te egzistencijalne dimenzije prevođenja jer ona oblikuje glas i lik pripovjedača.

Nadalje, istaknuti likovi u romanu nisu ispisani kao čvrsto zaokruženi karakteri, nego kao fragmentarne pojave filtrirane kroz pripovjedačev izričaj. Pripovjedač sam postaje svojevrsni prevoditelj stvarnosti kroz neprestano preispitivanje vlastitih riječi, motiva i sjećanja, što se u jeziku očituje kroz odmak, ironiju i distancu. Još jedan prevoditeljski izazov leži u održavanju te nesigurne, refleksivne pozicije likova jer bi prevelika jasnoća ili psihološka izravnost narušila njihovu vjerodostojnost.

Sporedni likovi iz oksfordskog akademskog kruga pojavljuju se ponajprije kao diskurzivne figure. Njihov identitet proizlazi isključivo iz načina govora, društvenih uloga i pripovjedačevih komentara, a ne iz vlastite psihološke ustrojenosti. To zahtijeva pažljivo razlikovanje registara u prijevodu: akademske strogoće, britanske suzdržanosti naspram španjolske lepršavosti, suptilne ironije. Svaki pomak u tonu može izmijeniti percepciju lika u očima čitatelja, što prevoditeljski posao čini osobito zahtjevnim.

Središnja ženska figura Clare Bayes tijekom čitava romana ostaje neprozirna. Ona postoji gotovo samo kroz pripovjedačev pogled, kao predmet sjećanja i interpretacije, a ne kao prisutna osoba. Njezin je lik izgrađen na onome prešućenom, pa prijevod mora izbjeći dodatna pojašnjenja ili emocionalnu jasnoću. Clare je – možda ponajviše od svih likova –„prevedena“ osobnost, što bi se moglo protumačiti kao rezultat pripovjedačeva pokušaja da razumije ono što mu stalno izmiče.

Ukratko, svaka percepcija lika u romanu subjektivna je, pa mi je, kao prevoditeljici ovoga kompleksnoga djela, najveći izazov prilikom prevođenja bio osvijestiti i zadržati autorov misaoni proces, odnosno prevesti tekst u kojem su likovi već proizvod pripovjedačeva prevođenja iskustva u
jezik.