Paralelni životi amaterskih kazališta

Kazališni amaterizam paralelna je priča naše kazališne stvarnosti. Danas su rijetke kritike i osvrti izvan stručnih izvješća. Vijesti o održavanju predstava dostupne su uglavnom na lokalnim portalima. Festivali onkraj nacionalne smotre u organizaciji Hrvatskog sabora kulture prepušteni su pojedinačnom entuzijazmu i regionalnim inicijativama. Mnoge se grupe iznenada javljaju, a tako i nestaju. Specifična, neposlušna, nesustavna pojava kazališnog amaterizma u Hrvatskoj podjednako je izazovna teatrolozima i praktičarima. Tenzije unutar života grupa, glumaca, tzv. prijenosa umjetničke prakse, ali i različitost estetika, u vremenu stalnog kvantificiranja pripadaju nešto manje atraktivnim tematskim sidrištima.

Narikače

Prizor iz predstave Tišina, snimamo

Tišina, snimamo  /  Snimio Dražen Bota

Trajna prisutnost kazališnog amaterizma u zajednici

Iako su korijeni amaterizma u srednjovjekovnim pučkim prikazanjima, plemićkim družinama i kaptolskim sjemeništarcima, svemu onome što zapravo prethodi profesionalizaciji hrvatskoga glumišta, najveći se zamašnjak događa nakon Drugoga svjetskog rata kad se unutar sokolskih, narodnih, radničkih domova, kasnije jednostavno nazivanih domovima kulture, ubrzano formiraju amaterski ansambli i kazališta. Riječ je o dijelu širokoga spektra socijalne i kulturne politike koja će u poraću kazalište shvaćati kao još jednu društvenu nadogradnju. No, nije to bila samo stvar socijalističkih zemalja, o čemu svjedoči uostalom i povijest, jer je ideja na prvi pogled jednostavna – kazalište valja dovesti u krajeve gdje ono nije dovoljni razvijeno.

Tijekom 1950-ih izdaju se i prevode upute kako voditi amatersko kazalište te se rade opsežni planovi rekonstrukcije ili izgradnje novih kazališnih dvorana u bivšoj Jugoslaviji. Godine 1961. održan je Prvi festival dramskih amatera Hrvatske u Rijeci, čiji se ozbiljan idealizam osjeća i danas, kad se nacionalni festival održava u Vodicama. Problemi u podugačkoj povijesti uglavnom su isti, donekle srodni izvaninstitucionalnim umjetničkim organizacijama, a daju se sažeti u borbi za prostor i kontinuitet. Mnoga će kazališta prestajati s djelovanjima, mnoga će i nestati prije ili tijekom 1980-ih i 1990-ih, no neki od njih hrabro će u 21. stoljeću obnoviti polivalentne dvorane, ali i kazališnu djelatnost, nastavljajući put zacrtan davno ranije. Vrijednost njegovanja kazališnog amaterizma nije samo u ubiranju njegovih plodova poput sisačke Daske ili Kugla glumišta, nego i u trajnoj prisutnosti u malenim zajednicama.

Pogrešna pretpostavka da su skupine bliže većim centrima u prednosti

Posao izbornice Hrvatskog sabora kulture izmjestio me i razuvjerio u paušalnoj pretpostavci da su skupine bliže većim centrima u infrastrukturnoj, ali i svakoj drugoj prednosti. Rad Marka Sabljakovića, redatelja i autora iz malenih Retkovaca, pokazuje da se baštinski, pomalo zaboravljeni dramski i prozni tekstovi mogu uspješno transponirati u današnjicu koristeći koreografske sekvence, glazbu i inovativne režijske prakse. Pedagoški rad Pavice Iveković iz Dramske družine KUD-a „Naša lipa“ okuplja više generacija u Tuhelju te dokazuje da se samo upornošću i posvećenosti može fino balansirati između komedije i klasika pritom njegujući sočnu kajkavštinu. Dubrovačka kazališna družina Kolarin osvještava u kolikoj je mjeri moguće uz svu kaotičnost turističkog grada ipak vratiti dug zajednici zaigranošću i posvećenošću, a da se pritom okuplja zavidna publika. Tvrdoglavu vjeru u mediteranizam općeg tipa pokazuje Metkovsko amatersko kazalište (MAK), koje je prošle godine slavilo 150. godišnjicu postojanja s kultnom preradbom predstave Šjora File Eduarda De Filippa. Vesna Hadelan iz Rasinja s Glumačkom udrugom „Opojski zvon“ ukazuje koliko se može biti suvremen i aktualan u kratkim komičnim krokijima. Ana Vodopija iz Dramskih amatera Murter zahvaća kriške otočke svakodnevice na specifičnoj murterskoj čakavštini.

Osobna me sjećanja odvode i dalje. U svijet preranih gubitaka poput onog Snježane Puljić iz Županje koja je s neizmjernom ljubavlju okupljala mlade. Odvode me i u djetinjstvo kad je Ivica Jakšić Puko okupljao bolske i bračke amatere u trilogiji Gujin rode, Svi smo mi judi i Apokalipsa (moderno pučko prikazanje). Jednom je prigodom kazališna kritičarka Marija Grgičević ustvrdila kako kazališni amaterizam ne živi samo u prošlosti. Amateri rade ono što profesionalci ne mogu. Igraju se govorom, dijalektima, studijama mentaliteta, glazbenim i likovnim stvaralaštvom te izgrađuju repertoar po vlastitom nahođenju, a ne diktatu. Ne traže ni ujednačenost ni savršenstvo.

Gledajući nedavno Budakovu komediju Tišina! Snimamo u Vinkovcima u produkciji Slavonskog putujućeg teatra i Kazališta „Mika Živković“ Retkovci, teško se oteti dojmu kako smo se unutar premijernog profesionalnog žrvnja našli u vječnoj reciklaži. Marko Sabljaković od stare je komedije, koja je u hrvatskim kazalištima igrala tek sporadično, i to u istoj sezoni 1961/62, uspio znatnim kraćenjem replika načiniti suvremenu pučku komediju podjednako prijemčivu široj publici, ali i zahtjevnijem gledatelju sa zadatkom. Time je ujedno otvorio novu temu za raspravu unutar amaterskog kazališta – odnos baštine i suvremenosti.

Komedija kao prevladavajući žanr, ali i odmak od tipiziranosti

Odlazeći korak dalje, komedija kao prevladavajući žanr amaterskih družina dobiva svoje novo ruho, satiričke žalce, ali i odmak od tipiziranosti. Njeguju se karakterna gluma i prijenos znanja učenjem i promatranjem starijih kolega, čime dolazimo do onoga što tek trebamo usustaviti u amaterizmu, a to su različite glumačke škole i tradicije. S druge strane ono što tome prethodi, važan je, i često zanemaren, ali itekako smislen rad amaterskih skupina s mladima jer se nerijetko u sredinama poput Bjelovara, Siska, Jastrebarskog ili Slavonskog Broda kriju marljivi priučeni dramski pedagozi čiji će istaknuti glumci ostati trajna vrijednost bez obzira na to jesu li ostali u kazalištu ili su se zaputili na neku od glumačkih akademija.

Kao i svaki sustav izgrađen na početnom entuzijazmu, i ovaj krije pukotine. Neke su vidljive u neujednačenosti razvoja i kvalitete produkcije unutar hrvatskih kazališta, na nekima možda možemo zahvaliti dijelom zastarjelom modelu selekcije po županijama, neke su i produkt ubrzanog turističkog razvoja koji ne mari mnogo za udruge, kao ni njihov prostor, a neke su i u zbrajanju svega što smo izgubili.

Amaterske predstave, kako sam naznačila na početku, ne prate kazališni kritičari, njihove predstave ne sudjeluju u mjeri kao nekoć na velikim festivalima poput Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta, njihov je rad vidljiv isključivo uskoj i specifičnoj skupini, zajednici i okruženju. No njihova je vrijednost kudikamo šira. Paralelni životi, glumački i profesionalni, izgrađuju se na ljubavi. Pa iako nas sveprisutna komercijalizacija suvremenog kazališta na trenutke ostavlja malodušnima, amateri su tu da nas ako ništa drugo, iznenade, pokažu nam da u svijetu u kojem sve mjerimo po sebi, i nije neka sreća ako se ne možemo zajedno nasmijati i raznježiti, učiti i rasti, svjesni da se istinska radost krije u igri, a ne zbrajanju računa.