Originalan doprinos znanosti

U siječnju ove godine povjesničar Ivan Malara sjedio je u Talijanskoj nacionalnoj središnjoj knjižnici u Firenci listajući prijevod iz šesnaestog stoljeća najutjecajnijeg astronomskog teksta, Almagest, iz drugog stoljeća. U tom djelu polihistor Klaudije Ptolomej opisuje svoju viziju svemira sa Zemljom u središtu. Dok je Malara listao stranice, uočio je da je netko  prepisao Psalam 145 na inače praznu stranicu – rukopisom koji je podsjećao na vrlo poznatog toskanskog astronoma. Uskoro je shvatio da je knjigu opširno komentirao Galileo Galilei.

Malarino otkriće, opisano u radu koji je sada na recenziji u časopisu Journal for the History of Astronomy, daje nove uvide o trenutku kada je Zemlja izgurana iz središta našeg svemira.

Galilei je skovao izraz Aurora Borealis 1619. prema
rimskoj božici zore i grčkom nazivu za sjeverni vjetar/ Izvor Pixabay

Almagest nije bilo koja stara knjiga jer je njezin opis geocentričnog sustava vladao zapadnjačkom astronomijom ukupno četrnaest stoljeća. Mnogi danas Galileija hvale zbog odbacivanja autoriteta drevne mudrosti, a Almagest zapravo utjelovljuje tu mudrosti. Galileijeve bilješke, napisane vjerojatno oko 1590. godine ili dva desetljeća prije njegovih revolucionarnih teleskopskih promatranja Mjeseca i Jupitera, otkrivaju zapravo da je poštovao i kritički analizirao Ptolomejev rad. Bilješke impliciraju da je Galileo Galilei na kraju odustao od Ptolomejeva geocentričnog svemira jer ga je njegovo razmišljanje uvjerilo da bi heliocentrični sustav bolje ispunio Ptolomejevu matematičku logiku.

Ovo tumačenje je u suprotnosti s tipičnim prikazom mnogih povjesničara koji Galileija prikazuju kao osobu motiviranu filozofijom ili čak političkom snalažljivošću, a ne pažljivom matematikom. Do sada je bio predstavljan uglavnom kao netko koga je zanimala samo šira slika, a ne sitni tehnički detalji astronomije. To se nije svidjelo Malari, postdoktorandu na Sveučilištu u Milanu, koji je bio skeptičan oko toga da bi Galilei mogao doći do svojih smjelih stavova o heliocentrizmu bez snažnog temelja u tradicionalnoj matematičkoj astronomiji. Zbog toga je godinama prikupljao primjere Galileijevih citata tehničkih detalja Ptolomejeva djela kako bi argumentirano mogao raspravljati sa znanstvenim oponentima. Nadajući se da će pronaći izravnije dokaze o vezi između Galileijevih i Ptolomejevih koncepcija kozmosa, Malara je odlučio pregledati rane latinske otiske Almagesta u europskim knjižnicama, počevši s primjercima u Beču. Nedugo nakon toga u Firenci je naišao na primjerak s bilješkama.

Dok je Malara gledao stranicu ispisanu Psalmom 145, rukopis ga je odmah podsjetio na Galileijev. U tri sata ujutro sljedećeg dana, nesani Malara bio je uvjeren da bilješke pripadaju slavnom astronomu. Ubrzo je usred noći napisao e-poruku dvojici vodećih talijanskih znanstvenika stručnjaka za Galileija: „Oprostite na neprimjerenom vremenu, ali ne mogu vjerovati svojim očima...“ Svoje uvjerenje potkrijepio je s nekoliko dokaza. Prvo, stručnjaci za rukopise povezani s Galileijevim muzejom i Nacionalnom središnjom knjižnicom te sami znanstvenici, potvrdili su da se pisanje, stilovi bilješke i kratice podudaraju s Galileijevima. Drugo, kritički komentari komentatora o nekoliko Ptolomejevih ideja nalikuju odlomcima iz Galileijevih suvremenih djela. Treće, prepisani psalam, molitva i pjesma koja uzdiže Božju veličinu bili su isprva u suprotnosti s modernim stereotipom o Galileiju u kojem on prezire vjerske autoritete. Ipak, znanstveni pristup traži testiranje hipoteze pa je tako Malara u drugom otisku Almagesta iz 16. stoljeća pronašao bilješku nepoznatog autora u kojoj se tvrdi da se Galilei molio prije proučavanja Ptolomeja, što je također tvrdio i matematičar Alessandro Marchetti u svojem pismu iz 1673. Danas je Galileo Galilei percipiran uglavnom kao znanstveno slavna osoba koja prkosi crkvi i njezinom učenju, ali nije posve jasno otkud potječe ta revolucionarna slika znanstvenika.

Podsjetimo se da je Galilei dao originalan doprinos znanosti o gibanju inovativnom kombinacijom eksperimenata i matematike. Morao je postaviti standarde duljine i vremena ne bi li se mjerenja izvršena u različitim danima i laboratorijima mogla uspoređivati na ponovljiv način. Primijetio je krajem 1609. godine, koristeći svoj refraktorski teleskop, da površina Mjeseca nije glatka. Početkom 1610. opazio je četiri najveća Jupiterova mjeseca. Kasnije te iste godine, promatrao je mijene Venere i Saturna, iako je mislio da su Saturnovi prstenovi dva druga planeta. Godine 1612. opazio je Neptun i zabilježio njegovo kretanje, ali ga nije identificirao kao planet. Proučavao je Sunčeve pjege, Mliječnu stazu i napravio razna zapažanja o zvijezdama, uključujući i kako izmjeriti njihovu prividnu veličinu bez teleskopa. Skovao je izraz Aurora Borealis 1619. godine prema rimskoj božici zore i grčkom nazivu za sjeverni vjetar, ne bi li opisao pojavu svjetlosti na sjevernom i južnom nebu visokih geografskih širina kada čestice solarnoga vjetra međudjeluju sa Zemljinim magnetskim poljem i gornjom atmosferom.

Ako uzmemo u obzir da je u svojoj maloj radionici izrađivao različita tehnička pomagala poput termometra u obliku tanke staklene cijevi, zatim osjetljivu hidrostatsku vagu za ispitivanje gustoće skupocjenih tvari prema Arhimedovim načelima te „vojni kompas“, možemo zaključiti da je Galilei bio znanstvenik s izrazitim smislom za praktičnu primjenu. Zbog svega navedenog s pravom ga se naziva ocem moderne znanosti, a činjenica da je bio vjernik te da je temeljito proučavao radove svojih prethodnika možda do sada nije bila dovoljno naglašena.