Nova poezija Hrvata iz Vojvodine

Angelina Mačković, Pletilja, 1910.

Nevena Mlinko

Kaleidoskop raja

Ukotvljen u zahvalnost davno minulog časa,

pred pohodom smrti, obamro, polažeš mač

sapiran vodom što bezukusno suzi s nebesa

do koljena zapao u slabosti glib svagdanji naš.

I rasprsnuo se jedan svijet stamen i jak!

Na razmaku od korak-dva

cakli se prvo u meni pa u tebi

kao iluzorna kaleidoskopska čar

plamenom vjere

u ljubav bludnice,

nerotkinje djeteta plač,

bjelinu gramzive ruke,

dobrotu prevrtljivca,

svjetluca kao sveta slika

cjelina bez greške

grešnih nas.

Meandriranja

I.

(Ulazak u grad)

Zdušno. Riječima

uvezana masa. Ubrzava.

Vječnost proslavlja!

Lako, pomalo prosto,

al živo osjeća.

Na prste se propela.

S usana usnama dodaje

želju, vjeru, strast.

Zauzeta.

Gorljiva.

II.

(Barnaba)

Drugo slovo –

koliko treba

za krađe dah!

Sila se neobuzdano

uhvatila, za mač.

Prazno odmahuje!

Plašt izgužvan,

sklizak, bez poruba

svijet potkazuje...

III.

Na putu Križa

(meandriram

od smisla

do besmisla

meandriram

u hipu

ukucana točka

opet i opet

zar opet

meandriram)

IV.

(Ples anđela)

Disanje duha

izvezlo bijelim žeđ

zvijezda. Kolut –

pršti svemira gibanje.

Strelovitog pravca.

Razdaje se sav.

Kao dijete

nesviknulo hodu

pade do Kraljevih nogu,

a majka nuna.

Čovjek ne luta!

V.

(Molitva)

O, bjelino zagrljena,

obujmi nam put!

Zemlji obećani

tek toliko

da ti jača bude stud!

Ne sažeži na okuci

grešnu ćutnju,

mača muk.

Vodo sveta,

speri meandarsku put.

Iluzija

Prostrta, visim.

Lome me uzdasi

lahora ko pogledi

ustajali – Umjetnina!

Rukotvoreni rubac

još kako šlingovani!

Obljubljeni prostreli

onih veličajnih

napeli me

po ravnoj špagi.

Nijedan oblik, nada

nisu stvarni.

I tako visim.

Iluzija oka –

nemir otirani.

šlingovani – (bunjevački) ukrasno izvezen bijelim koncem

hodočasnici

sasvim nenamjerni

zaljubljenici sasvim

ugledali se i prošli

ni pogled sada, a

kamoli pljuvačku

da bi dobaciti mogli

nije nije nije ne

nije da se žali

ni slučajno ne

ponekad samo eto

ponekad poneki

osvijesti kamenčić

stope hodočasničke

srca im raskajanih

ka mjestima ukazanja

njihovih zaljubljenosti

o nenamjernih zaljubljenosti

ushita zanosa jada

čiji smijeh čiji pogled

čije srce boli

topi i moli o

bez bez bez

bez vjere u čuda

ni slučajno bez

ni pogled sada, a

kamoli pljuvačku

da bi dobaciti mogli

sasvim nenamjerni

zaljubljenici sasvim

pošli sasvim prošli

 

Mirko Kopunović

Poslije kiše

Zapara

nepokret zraka

tromost uma

tijelo sputava

Vapaj očaja

za promjenom

dahom

slobodom

Osnaži kiša

pucaju stege nametnute

vjetar razuma

vedri, hrabri

Lažnik

gromadu nade otkida

gura, stropošta

u naručje nemoći

Krug

Početak u kraju

kraj u početku

Opet

od početka

do kraja

od kraja

do početka

Opet

Smrt života

život dariva

Pjeva mudra ptica

U predvorju truleži

šuma povijenih

pjeva mudra ptica

Glas razuma

u prepletu

grabeži bezobzira

Krik

opomena

samoljublja, sebeživlja

Nesluh

onih koji dolaze

za odlazak nespremni

Ponavljanje ponovljenog

Krhotine zime

ni za zublju ustup

proljeću ne daju

Krugom u krugu kruži

stope za stopom bat

ponavljanje ponovljenog

Cvijet lakovjerni u pupoljku

toplinu čeka

do vjetra

do prhnuća

do praha

do svanuća

Utisnut u šutnji

Utisnut u šutnji

progonstvu riječi

saobrazu mirnih polja

nježnošću

brizi

protkanih

u nezaboravu

mirisa borova

glatkoće mora

čekam

vjetrove britke

munje

iz oblaka tamnih

nabujalih

Klas uzdignut

Ustuknjuju oblaci

bježe kiše

nad sprženom zemljom

Opustjelom ravnicom

prkosi

klas uzdignut

sjajan

Pobuna klasa

u rasipu sjemenja

nada je opstanka

Marija Brzić

Prazne ceste

Ure dolaze i prolaze

kao i ljudi na cesti

uvjeti njihovi nisu mi poznati

Cjenik njihovih usluga

odveć je preskup

za sve nas sa pogreškama

za sve nas sa slomljenim svjetovima…

Svjetlucave kapi kiše

uljepšavaju puknute ceste

i nikada nećemo znati

k’o sve hodi njima

ni što se u tim ljudima nalazi

nudi li njihova nutrina nešto

ili smo ipak svi prazni.

Oprostiti

Teško je oprostiti.

Tebi, meni, sebi, njima…

Bolno je.

Ne želim oprostiti jer,

plašim se, nestat ćeš.

Nestat će sve iz mog srca,

a ova duša malena,

pući će.

I nitko je nikada više neće sastaviti,

kao ni ovu posljednju konekciju s tobom,

sa malim, dragim, posebnim svijetom.

Prepuknut će i posljednja suza,

presušit’ i posljednji vapaj,

ostat će samo šutnja i praznina,

dijelovi mene neće govoriti među sobom,

pokleknut će nad ukaljanom slikom svega što jesi,

što mi značiš, iako, znam,

ne voliš da patnja mi je najbolja družba.

Novi Svijet

Vjetar puše i danas, jako

vuče natrag ka davno zatvorenim svjetovima

kada sam pokušavala svim srcem

nastaniti se tamo gdje mi nije mjesto.

Dok pravedna mladost u meni sama zri

tiho, tiho, preko nje, izvor istine vri,

k’o da je sada prethodni život zaboravljeni,

svaku sam tužnu sliku ostavila da sni.

Stazicama nečeg novog hodim,

svježim se idejama vodim,

na pravi način čulima godim,

ponekad udahnem dahom slobodnim.

Možda sve to sada samo snim,

blage linije vremena usjeći će istinu na mome licu

smijeh, suze, briga i natjecanje,

radost ili tuga, konačno slijetanje na odredište

jesam li stigla i stanujem li ponovo

tamo gdje za mene nema mjesta,

gdje kaos je pojava česta

ili sam u stanku svome prava,

odlučna i čista,

pripadajuća,

svjetlosti nevista.

Epizoda 3.

Prošlo je tisuću godina i već je utorak.

Još netko nasmijan je sa sretnom životnom pričom

s nekim lijepim, bezbrižnim stvarima,

dok ja se sama samcijata borim za zrak.

Sve je mimo mene i ja sam mimo svih,

svjetovi naši ne dodiruju se,

u zrcalastim okvirima drže se

samo ponekad iz prikrajka dotičem ih.

Bez ikakvog smisla, bez kretnje, bez mnogo strepnje,

milim kroz ove dane Božjom milošću podarene.

Ovo nije dan, ovo je ništavilo postanka

koje tek sad razumijem sa svojih deset prstiju.

I otegao bi se krik iz prsiju,

ali ni on više ne stanuje ovdje.

Samo, tišina, mir i stagnacija,

puna mržnje ka sebi samoj.

ni ona ne voli što je takva.

Isprana i sama. Nikakva.

Zna i ona, ne može postojati zauvijek.

Duboko plavetnilo

Želin si kupiti barku,

odit na Tihi ocean,

i umrit nasrid vode.

Možda će me pojist kakvi kit,

možda, utopit ću se u neveri,

il prirodnom smrću ću umrit.

Al neću mrzit nikoga.

Bit ću sama i mirna,

i jedino ča će se igrat s mojon sudbinon

bit će duboko, neznano plavetnilo