Nagrade dospjele u prave ruke

Ove godine nagrade Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara dodijeljene su 35. put. Lijep je to jubilej priznanja koje je prvi put dodijeljeno ratne 1992. godine, u sklopu netom pokrenutih Dana hrvatskog filma, tada zbog ratnog okruženja, posljedične skromnosti produkcije i još nekih okolnosti u samo tri kategorije: za najbolji dugometražni igrani film (Krhotine Zrinka Ogreste), najuspjeliji igrani film kratkog metra (Mirta uči statistiku Gorana Dukića) i najbolje animirano ostvarenje (Anno Domini Zlatka Pavlinića). Tijekom protekla tri i pol desetljeća mijenjale su se lokacije i termini dodjele kritičarskih nagrada, dijelom u skladu s nekim promjenama u samim Danima, dijelom zbog razvitka i profesionalizacije onog što se pretenciozno naziva „hrvatskom filmskom industrijom“, a dijelom i zbog određenih organizacijskih i kadrovskih promjena na najznačajnijem domaćem filmskom festivalu, onom u Puli.

Ovogodišnji dobitnici nagrada Oktavijan / Snimio Sebastijan Borovčak

Dugi niz godina Oktavijan za najbolji dugometražni igrani film dodjeljivao se tijekom Pulskog filmskog festivala u Vespazijanovoj areni, da bi se prije nekoliko godina ta nagrada kao i one u ostalim kategorijama vratila u svoje prirodno okruženje, u HDFK, i odvojila od Dana hrvatskog filma. Time se postigla veća afirmacija i bolja vidljivost ne samo Oktavijana kao nagrade, a svakako i nagrađenih ostvarenja te posljedično HDFK kao strukovne udruge, nego i domaćega filma u cjelini. Ponajviše onoga kratkog i srednjeg metra, koji na velikim festivalima većinom ostaje u drugom planu, s iznimkom programa Kockice na Zagrebačkom filmskom festivalu i donekle selekcije ZagrebDoxa.

Prva nagrada Zlatni Oktavijan kao priznanje za cjeloviti opus nekog umjetnika dodijeljena je Anti Babaji 2007. godine, nakon što je godinu ranije donesena odluka o njezinu utemeljenju, a počasni Oktavijan koji je tada uručen Ivi Škrabalu kao inicijatoru pokretanja Dana hrvatskog filma može se smatrati i svojevrsnim pretečom Zlatnog Oktavijana. Ove godine ta je nagrada dodijeljena Zdenku Gašparoviću, doajenu tuzemne animacije koji je u svom radu objedinio sva prepoznatljiva obilježja legendarne Zagrebačke škole crtanog filma, od zaigranosti i maštovitosti do značenjske slojevitosti i komunikativnosti u stvaranju neobičnih i začudnih mikrosvjetova.

Autor remek-djela Satiemanija, koji je surađivao i na glasovitim serijalima Inspektor Maska i Profesor Baltazar, sjajnu je karijeru ostvario i u SAD-u, ne samo radeći i na kod nas nekad vrlo popularnim serijalima Mornar Popaj i Scooby Doo, Where Are You!, nego i surađujući na kultnom filmu Heavy Metal te na novijem i vrlo popularnom serijalu Rugrats. I za ovogodišnje Oktavijane, ponovno dodijeljene u zagrebačkoj Kinoteci koja se pokazala vrlo zahvalnim prostorom za ovu i slične manifestacije, može se reći da su u svim kategorijama prepoznati i nagrađeni najvredniji filmovi. Bez obzira ne to radi li se o dugometražnom igranom filmu, u kojem se izdvojila feministička psihološka egzistencijalna drama Bog neće pomoći Hane Jušić, o dokumentarnom filmu kratkoga metra, u kojem je od dana premijere favorit kandidat za nagradu Oscar Fiume o morte! Igora Bezinovića, o kategoriji eksperimentalnog filma u kojoj je Oktavijan pripao naslovu Proplakat će kiša Damira Čučića, ili o animiranom filmu, u kojem je kao najuspjeliji prepoznat Fačuk redateljice Maide Srabović.

Potonje djelo imponira senzibilitetom i promišljenošću, podjednako na idejnoj i izvedbenoj razini, kojima je autorica ispripovijedala intrigantnu priču o mladoj ženi koja u konzervativnoj seoskoj sredini treba roditi izvanbračno dijete, zbog čega svi od nje zaziru, a u njoj raste strah. Film je likovno impresivan, što ne čudi jer je Maida Srabović u radu bila nadahnuta naivnim slikarstvom Mije Kovačića, dok je kao umjetnički direktor i svojevrsni savjetnik funkcionirao Stipan Tadić, jedan od naših najzanimljivijih suvremenih slikara, ilustratora i autora stripova koji se ne libi angažmana i društvene kritike.

Oktavijan za najbolji igrani film dugog metra posljednja je u nizu nagrada i priznanja koje je dosad osvojila kostimirana drama Bog neće pomoći. Drugo dugometražno ostvarenje Hane Jušić (Ne gledaj mi u pijat) svjetsku je premijeru doživjelo u Međunarodnoj konkurenciji festivala u Locarnu prošle godine, gdje su zasluženo nagrađene glumice Manuela Martelli i Ana Marija Veselčić. U kreiranju priče koja se odigrava u jednom pastirskom naselju u podnožju planine Svilaje 1905. godine Hana Jušić vrlo je učinkovito iskoristila prirodnu scenografiju u kojoj Svilaja funkcionira gotovo kao zaseban lik i katalizator zbivanja. Film je izuzetno atmosferičan, priroda kao da diše. Doživljavamo je izuzetno intenzivno kroz prirodno osvjetljenje, zvukove i boje, za što je itekako zaslužna snimateljica Jana Plećaš.

Dvije praktički ravnopravne protagonistice povezuje nepripadanje, Teresu jer je pridošlica u ruralni kraj, a Milenu jer zbog neuglednosti i određenih tjelesnih obilježja nije ravnopravna članica zajednice. Zbog toga se njih dvije prepoznaju unatoč formalnom nerazumijevanju, da bi pred kraj profunkcionirale kao domaće varijacije Thelme i Louise iz istoimenoga filma Ridleyja Scotta.

O dokumentarcu Fiume o morte! u Vijencu smo već pisali u vrijeme premijere, pa sad recimo samo da je posrijedi promišljeno koncipiran i precizno složen igrano-dokumentarni prikaz D’Annunzijeve vladavine Rijekom početkom 1920-ih. Proplakat će kiša još je jedno prepoznatljivo djelo Damira Čučića, koje je nastajalo oko 5 godina, od početka pandemije COVID-19 kad je on s pedesetak prijatelja preko društvene mreže razmjenjivao videoklipove. Prizori agresije i nasilja, kao i neočekivani proplamsaji bizarnosti i apsurda, ali ponajviše mizantropije s ipak nešto humora, nadahnuli su ga na osmišljavanje projekta o krizi civilizacije. Naslov koji je isprva trebao biti dugometražni izvrsno funkcionira u kratkom metru, zbog minuciozne montaže zahvaljujući kojoj je riječ o skladnoj cjelini, i zbog toga što se Čučić vrlo inventivno poigrao teksturom slike koja se doima poput negativa, s osloncem na „poetiku“ računalne igrice. Pred kraj su uvršteni prizori s dviju misa, odnosno bogoslužja, što filmu, zajedno s ranijim kadrovima plesa u pandemiji izoliranih ljudi na balkonima i krovovima, u konačnici ipak daje dozu optimizma.