Marina Carr, Mirandolina, red. Caitríona McLaughlin, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, premijera 5. ožujka

Na današnjoj kazališnoj sceni novo čitanje klasika nerijetko se svodi na kakvo odvažno pripisivanje novih značenja izvorniku u izravnom odnosu sa sadašnjošću, no takva rješenja gotovo jednako često dovode do napadnih i neuvjerljivih ishoda. Ipak, Talijanska drama riječkog Zajca postavila je na scenu rad koji prkosi takvom trendu i, unatoč određenim nedostacima, istovremeno približava i odvlači gledatelja od izvornog dramaturškog sadržaja, u gotovo podjednakoj mjeri, spretno i smisleno. Mirandolina Marine Carr, inspirirana čuvenom komedijom Carla Goldonija, u režiji Caitríone McLaughlin, još je jedna u nizu koprodukcija riječkog talijanskog dramskog ansambla, ovoga puta s irskim Abbey Theatre i talijanskim Teatro Stabile del Veneto – Teatro Nazionale.

Gaja Masciale uvjerljivo tumači naslovnu junakinju konzistentnim scenskim bivanjem / Snimila Serena Serrani

Za razliku od mnogih suvremenih obrada, Carrina se Mirandolina ne trudi prisilno pronaći kontekst današnjice u kojem je moguće prepoznati sve (i još neke nove) temeljne elemente originalne drame, nego se služi Goldonijevim djelom tek kao odskočnom daskom za stvaranje potpuno samostalnog komada. I Goldoni i Carr oblikuju dramaturšku strukturu i dramsku situaciju imajući za nit vodilju karakterizaciju glavne junakinje u okviru njezine emancipacije. No, dok nas u Gostioničarki Mirandolini prizma pozicije žene vodi (i) do univerzalnog shvaćanja društvene afirmacije pojedinca, Mirandolina Marine Carr, u prijevodu i dramaturgiji Monice Capuani, stavlja pod povećalo žensko pitanje u odnosu na najekstremniji od svih ishoda. Femicid kao okrutno tragičan epilog naglo nas suočava sa slikom (današnje) surove stvarnosti.

Smjer kojim se kreće predstava ocrtan je već od prve scene i jasno je određen ritmom režije te vizualnim identitetom. Caitríona McLaughlin stavlja naglasak na Mirandolinine nestabilne odnose s muškarcima koji je okružuju, prikazane kroz neprekidna spajanja i razdvajanja, dok su povremeni solilokviji likova, kao i u Goldoniju, stalan podsjetnik na suptilne procese koji iz zasjede kontroliraju tijek radnje. Scenografija Katie Davenport (ujedno kostimografkinje) doprinosi težini dramske situacije – u tome joj pomaže i glazba Anne Mullarkey – obavijajući likove u tamu, dok kromatsko usmjerenje u kojem dominiraju smeđi tonovi i zemljane boje diskretno ukazuje na trulež karaktera likova.

Gaja Masciale uvjerljivo tumači naslovnu junakinju konzistentnim scenskim bivanjem i čini harmoničnu cjelinu zajedno s ostatkom ansambla – u ostalim se ulogama pojavljuju Alex Cendron (Otac), Riccardo Gamba (Rip), Massimo Scola (Fabrizio), Sandra Toffolatti (Majka), Denis Fasolo (Fiori), Margherita Mannino (Ethel), Giancarlo Previati (Pradjed) i Andrea Tich (Alba).

Pod režijskom palicom Caitríone McLaughlin Carrin tekst dobiva tako svoj zaseban, sasvim smislen prikaz. Međutim, bez obzira na opravdanost režijskih i dramaturških intervencija, Mirandolina Talijanske drame zasigurno izaziva averziju kod gledatelja koji – jednako opravdano – traže u njoj makar neke od ključnih aspekata Goldonijeva komada. Nizanje monologa i dijaloga u trajanju od gotovo tri sata možda i jest potrebno za temeljitu karakterizaciju likova, no scenski rad koji ne nudi mnogo više od toga nedvojbeno zalazi u kategoriju predstava koje bismo radije konzumirali kao štivo.

Carrina Mirandolina zapravo je tek naoko preradba Goldonijeva izvornika. Pod autorstvom irske dramatičarke, veza s Gostioničarkom Mirandolinom postupno se gasi te se priča o mladoj i naoko nadobudnoj vlasnici jednog talijanskog restorana u Dublinu polako (i dugo) pretvara u sliku o mračnim stranama ljudskog karaktera. I možda je upravo u tom izravnom pozivanju na Gostioničarku Mirandolinu najveći nedostatak predstave. Tragičan kraj umjesto lukavoga trijumfa Goldonijeve Mirandoline uistinu ukazuje na najmorbidniju stranu ženskog pitanja u današnjici, ali posljedično i ostavlja na gledatelja dojam ustaljene i bezizlazne situacije. Vjernim prikazom izvornika možda i ne bismo bili u stanju prikazati sve slojeve pozicije žene u suvremenom kontekstu, no (bar) ponekad je bolje znati da svjetlo na kraju tunela, ma koliko slabo i blijedo bilo, ipak postoji – jer, u suprotnome, zašto bi se itko ikad trudio postići nešto više i bolje?

Komični aspekt u Gostioničarki Mirandolini ne umanjuje njezinu društvenu kritiku, kao što ni zamjena humora tragičnim završetkom ne odražava nikakvu težnju prema promjeni statusa quo – kazalište možda ne može učiniti mnogo, no svakako je u stanju biti podsjetnik da rješenje ipak postoji, i na nama je da ga pronađemo.