Mali alat za veliki kvar

Milku Valentu književnu nagradu ne bih nikad dao – to je logoreja i koprolalija; prvo je jezični proljev, a drugo kad čovjek nekontrolirano izgovara vulgarne i društveno neprihvatljive riječi. To nije literatura nego dijagnoza: samo manji dio ljudi s Touretteovim sindromom ima koprolaliju, ali većina koprolaličara ima Touretteov sindrom. Danas se to liječi bihevioralnom terapijom u kojoj bolesnik nauči prepoznati poriv za opscenošću, a zatim uvježba zamjensku reakciju – pokret, udah ili koju primjerenu riječ; u težem slučaju daju se antipsihotici, a kod nas se daju književne nagrade. Valent je iznimno obrazovan, načitan i elokventan te je proizveo niz zapanjujućih verbalnih eskapada posvećenih seksu, donekle u uobičajenim oblicima, ali još više i s većim sladostrašćem fetišizmima, redom činovi kojima čovjek prelazi granicu ljudskosti.

Izvor Hrvoje Grgić / Goranovo proljeće

Za roman Umjetne suze dodijelilo mu je Ministarstvo kulture 2013. Nagradu Vladimir Nazor, za zbirku poezije Otvorena rosa dobio je 2018. Nagradu Tin Ujević od Društva hrvatskih književnika, čiji je član, a ove su mu godine nataknuli i Goranov vijenac, i to književnici mahom iz Hrvatskog društva pisaca, čiji je također član, a ne zaboravimo ni to da je 2009. ovjenčan maslinovim vijencem na pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva te je postao poeta oliveatus, dok je na Kvirinovim poetskim susretima u Sisku 2022. nagrađen za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu. Ne znam zašto onaj koji fantazira o postupcima koji ga isključuju iz zajednice od te iste zajednice prima priznanja, a ne znam ni zašto mu ih ona daje, valjda je fascinirana ekstremnom verbalnom ekvilibristikom povezanom s potpunom odsutnošću autocenzure. Valentove vrline, međutim, pokazale su se kao kobne mane jer su mu baš divlju misao i razulareni jezik članovi žirija Goranova proljeća naknadno zamjerili, pročitavši njegov intervju u malo poznatom, iako vrlo vrijednom, časopisu Artikulacije, gdje Valent hvali pedofiliju i dječju pornografiju kao nešto prirodno. Žiri je dao izjavu da „građansku osobu laureata“ nisu pretjerano propitivali pa su mu uzeli nagradu, s tim da je neće dati nekom drugom, što je stvarno šteta.

Žiri je mogao, i još može, jer je na internetu i nije zaključan, pročitati Valentov intervju iz 2018, dan velikim novinama i poznatoj novinarki iz kulture, u kojem iznosi navlas iste stavove kao i u Artikulacijama: „Vi imate društveno iskustvo biti protiv pedofilije, u nekim slučajevima ste i u pravu, ali sve kaj se događa u prirodi jest i prirodno. Tuča, grom, kiša, poplave, pedofilija, sve...“ U tom intervjuu Valent govori uglavnom o seksu, čak nas informira i o tome da je veoma aktivan na tom području iako mu je alat malen.

Valentu nikad ne bih uzeo nagradu koju sam mu dao. On je proizvod književnosti u kojoj žiri arbitrira. Nagrada je dodijeljena autoru za djelo, a ne građanskoj osobi za lijepo ponašanje – pa zar će ubuduće književni žiriji čitati intervjue pisca, otvarati im poštu i razgovarati sa susjedima, e ne bi li se osigurali da su autori građanski besprijekorni? I otkud znamo – a to mi se čini da je najveća pogreška u ovom slučaju – da je spomenute intervjue davao Mirko Valent građanska osoba, a ne Mirko Valent cijenjeni pisac? Jer cijela je književnost u kojoj je Valent stvarao, i koju je pomogao stvoriti, larpurlartistička: ona se sastoji od književnih praksi i označitelja, semantičkog konkretizma i postmodernističkih persiflaža, i tek se zadnjih desetljeća, za Valenta prekasno, pojavio poriv za stvarnosnim u knjigama. Gabriel Matzneff bio je cijenjeni francuski pisac i intelektualac, pisao je knjige o tome kako spolno opći s maloljetnicama, za svoju fikciju dobio je i Gallimarda, a onda je 2020. Vanessa Springora napisala knjigu o tome kako ju je zlostavljao kad je imala 14 godina, pa su Matzneffove knjige odjednom nestale s polica knjižara, a nagrade su mu oduzeli. Mislili smo da je pisac, a on je bio
silovatelj.

Uvijek je bila potražnja za nastranostima između korica. Stariji će se sjetiti potresne ispovijesti J. T. LeRoya, koji je kao maloljetna prostitutka, zlostavljani ovisnik, seksualno opsluživao kamiondžije; knjigu su hvalili Bono i Winona Ryder, a na kraju se otkrilo da je sve fikcija sredovječne autorice Laure Albert. Pa dok je ona izvrsno napisanu prozu probala prodati pod istinu, Milko Valent očajnu književnost prodaje kao životni stav. I jedno i drugo je prolazilo jer se od književnika očekuje da zbaci masku društva i pruži golu istinu, što šokantniju, to bolje; a kakva književnost, takve i nagrade.