Ljubav kao arhiv opsesije i prisvajanja

Izvor Netflix promo

Piše Iva Sirotić

Netflixova adaptacija romana turskog nobelovca Orhana Pamuka Muzej nevinosti (2008) naizgled se čini raskošnom kostimiranom melodramom o zabranjenoj ljubavi u Istanbulu 1970-ih godina. No, priča o tridesetogodišnjaku Kemalu (Selahattin Pasali) iz istanbulske više klase i osamnaestogodišnjoj prodavačici u butiku Füsun (Eylül Kandemir), pripadnici siromašnijeg društvenog sloja, zapravo je studija fiksacije, prisvajanja i emocionalne autokolonizacije. 

Kemalova opsesija mladom ljepoticom nerazdvojiva je od
melankolije beskrajnog Istanbula, od onog pamukovskog hüzüna¸/ Izvor Netflix promo

Kemalova opsesija mladom ljepoticom nerazdvojiva je od melankolije beskrajnog Istanbula, od onog pamukovskog hüzüna (turska riječ arapskog podrijetla koja označava melankoliju, tugu i sjetu; pojam je iz Pamukovih romana kojim on opisuje nejasan, duboki osjećaj koji prožima duh grada i njegovih stanovnika) u kojem se osobna bol prelijeva u kolektivni naboj povijesnog zakašnjenja i kulturne raspolućenosti. Pamukova knjiga opsežna je, slojevita i sveobuhvatnija od puke priče o opsesiji, ona je sociološki portret vremena i klase, meditacija o sjećanju. Upravo je zato u romanu Füsunin lik žena od krvi i mesa, no bez jasno označenih karakternih kontura, dok je ona zapravo projekcija klasne želje, patrijarhalnog nasljeđa, muzejski eksponat intime i povod za arhiviranje grada u nestajanju. Pamuk taj motiv dodatno ojačava stvarnim istanbulskim Muzejom nevinosti, otvorenim 2012, čime je vlastitu fikciju pretvorio u živi prostor sjećanja. 

Pamukova složena književna i metatekstualna konstrukcija na ekran je prenesena uz njegov strogi nadzor, a prethodnu je ekranizaciju zaustavio te vratio prava sudskim putem. Inzistirao je na neuobičajeno detaljnom nadzoru scenarija, tražio mnoge izmjene i ograničio projekt na jednu sezonu. Pamukova ironijska, otmjena distanca iz romana i besprijekoran stil koji postepeno uranja u Kemalovu opsesivnu emotivnu fiksaciju, težinu ugleda koju on nosi te njegovu narcisoidnu opsjednutost vlastitom tugom izvrsno su pretočeni u devet nastavaka serije – devet, zato što su toliko godina trajale ljubavne muke nesuđenih.

Upravo ondje gdje roman podriva Kemalovu samomitologizaciju i kopka je li riječ o ljubavi ili pak o nasilnom egocentričnom prisvajanju druge osobe, serija sklizne u sentimentalnu estetizaciju. Kemalove krađe, voajerizam i fetišističko čuvanje predmeta prikazane su kao uzvišeni dokazi ljubavi. Iako je jaz između Kemalova samozavaravanja i stvarnih posljedica po Füsun glavna dramaturška nit, adaptacija to ublažava glazbom i melodramatskim registrom. Time gledatelj snažnije sudjeluje u Kemalovoj nostalgiji što je i glavna estetska odrednica serije, a zapravo je konformistička zona karaktera protagonista. Taj se pristup i atmosfera mogu pripisati tome što je Pamukov roman pisan u prvome licu, pa svijet zaista gledamo kroz Kemalove oči. 

No, u romanu se Füsun često čini udaljenom, gotovo nedostižnom, dok u seriji imamo priliku doživjeti njezine osjećaje i oklijevanje, njezin rast, tihi otpor i promjene tijekom godina. U ekranizaciji je stvoren prostor za Füsunin unutarnji svijet, što literarni predložak prenosi u svijet pokretnih slika produbljujući odnose likova. Oblikovanje njezina karaktera donijelo je dramski naboj i obogatilo emotivnu istinu bez potkopavanja izvorne priče te tragediju učinilo još jačom.

U vizualnom je smislu serija dojmljiva, estetski raskošna; interijeri, predmeti, teksture i klasne razlike utkane su s mnogo detalja. Glumačke su izvedbe iznimne, ovdje treba spomenuti i lik Sibel (Oya Unustasi). Serija sugestivno rekonstruira Istanbul kao prostor između Europe i Orijenta, između sekularne buržoazije i potisnute tradicionalnosti, između sjaja modernizacije i melankolije propadanja. Grad Istanbul, iako ne može biti i nije tako prostran kao u romanu, u seriji nosi tu poznatu melankoliju. Ne osjeća ga se dekorativno, nego je prisutan, težak, proživljen, iznimno karakteran. Tama nije estetska, već strukturna, a nelagoda koja nas prožima za vrijeme gledanja zapravo je poanta.

Vjernost atmosferi originala iznimna je, čak i u trenucima kad je morala biti uznemiravajuća, što je vrlo snažno. Sama je tema romana podignuta na višu razinu i osuvremenjena. Svi intertekstualni dijelovi o tome kako i u kolikoj mjeri društvo oblikuje želju te kako se ljudi polagano raspadaju pod svim tim očekivanjima koja jedva da ikad za života i dovode u pitanje, izvedeni su izvrsno. Neravnoteža moći, čežnja koja guši i društveni pritisak preneseni su bez pretjerivanja, što je rijetkost.

*****

Piše Gloria Lujanović

Muzej nevinosti turskog nobelovca Orhana Pamuka jedna je od onih knjiga u svakom čitateljskom životu poslije koje se vrijeme mjeri drugačije. Pročitala sam je koncem prvog razreda gimnazije, a posudila mi ju je prijateljica, starija od mene tri godine, već na pragu izlaska iz škole i ulaska u nove slobode. Adolescentske su godine jedine kada čovjek toliko ozbiljno želi biti stariji i odrasliji, što se ogleda i u tome s kakvim se ponosom izgovaralo da imaš petnaest pred djecom od deset i u tuzi koju osjećaš pred onima koji imaju osamnaest. U tim me godinama Pamuk potpuno „opio“, možda i zato što su njegove knjige bile među onima rijetkima koje su do danas u srednjobosansku varoš jedine stizale na kioske. Nismo imali izbor kakav postoji danas u Zagrebu, pa smo čitali sve odreda. Mnogi naslovi iz tog vremena, danas znam, ne samo da nisu bili primjereni našoj dobi, nego ih nismo mogli i nismo znali kritički čitati, što uostalom dokazuje i moj tadašnji doživljaj ovog romana.

Sve ono što tada nisam prepoznala i osvijestila i što je problematično s tom knjigom i njezinim temeljnim postavkama, znam tek danas. Romanesknom pričom o Kemalu, imućnom muškarcu pred ženidbom, članu istanbulske elite sedamdesetih godina 20. stoljeća i nasljedniku tvorničkih postrojenja, i Füsun, djevojci koja je mlađa od njega dvanaest godina, pripada nižem staležu i radi u butiku kako bi pomogla svojoj obitelji, oduševljavale smo se sve – i mi s petnaest i one s osamnaest godina vjerujući da je to ljubav i najgore – maštajući da će nam se i samima, jednom kad odemo iz te varoši, takva ljubav dogoditi. Romantizirale smo i idealizirale tu tajnu vezu koja se održavala i koja je postojala u jednom od Kemalovih apartmana što ih njegova obitelj ima po Istanbulu, i koja će kasnije živjeti samo u njegovoj „glavi“, i u nekom trenutku postati pravi Muzej nevinosti.

Zbog te adolescentske opčinjenosti ovim romanom, pogledala sam Netflixovu seriju, čiju je adaptaciju sam Pamuk nadzirao vjerujući da će barem dijelom umanjiti gorčinu koju knjiga nosi, ali nije. Naprotiv, adaptacija je još više naglasila i istaknula seksizam, mizoginiju, kontrolu i uopće tretman i položaj žena u tom romanu, a onda i u turskom društvu sedamdesetih i osamdesetih. Ondje gdje roman, makar i slučajno, ostavlja prostor za nedoumice, nejasnoće, maglovitost i oprečnost, serija u potpunosti mitologizira i romantizira patološki i toksičan odnos. Upada u oči da ju je režirala žena (Zeynep Günay).

Žene su u seriji prikazane isključivo kao muškarčev plijen, nijedna od njih ne postoji bez muškarca, a osobito su „na cijeni“ one koje su nevinost izgubile, ali su tražene za jednu noć, dok se za brak traži i očekuje – nevinost. Nema u ovoj seriji ničeg nevinog, naprotiv: postoji Kemal kao sebičan i narcisoidan tip koji uništava živote ženama oko sebe, a onda i vlastiti, postoji Füsun, osamnaestogodišnjakinja, kao i svaka druga nezrela i nedorasla situaciji, koja se zaljubljuje u njega vjerujući da je odnos temeljen na susretima u apartmanu doista ljubav. Postoji Kemalova zaručnica Sibel koja ga izvlači iz depresivnih epizoda koje proživljava nakon što mu mlada ljubavnica nestane bez traga misleći da će se taj odnos spasiti i da će biti pošteđena društvene sramote jer su imali odnose prije braka koji se, pak, nikad nije ni dogodio.

Iako se svugdje piše o Kemalovoj ljubavi prema Füsun od koje ne odustaje ni onda kada se ona uda za drugog, pa godinama obilazi nju i njezine roditelje, druži se s njezinim mužem, i pokušava na svaki mogući način ostvariti bilo kakav kontakt i bliskost, riječ je o duboko poremećenom, manipulativnom i posesivnom odnosu koji tu ženu želi pod svaku cijenu kontrolirati i biti dijelom njezina života. Kemal iz kuće u kojoj ih posjećuje iz dana u dan krade predmete koje je Füsun dodirivala skupljajući tako zbirku i stvarajući muzej od opušaka cigareta što ih je ispušila još u apartmanu do vaza, ruževa, maramica, kišobrana. On ne želi ljubav, još manje ravnopravan odnos dvoje ljudi, on želi i stvara vlastiti muzej, katalogizira i naposljetku institucionalizira svoju opsesiju – u Muzeju nevinosti, koji u Istanbulu doista postoji i u njega se ulazi donošenjem primjerka romana.

Füsun u ovoj priči ne umire samo jedanput, onda kada pogine u prometnoj nesreći, nego svaki put kada jedan opsesivno-manipulativni manijak kakav je Kemal ukrade predmet i donese ga u muzej. Nevjerojatno je da serija, kad već roman nije, ne uzima ni u jednom trenutku njezinu, a ni perspektivu bilo koje druge žene. Žena postoji kao predmet, kao statist tobože velike ljubavi i još veće patnje jednoga muškarca. Postoji kao kataloška jedinica u muzeju, svedena na predmet koji je dodirivala, pohranjen u staklenoj vitrini. Ni mrtva nema dostojanstvo, ni mrtva nema integritet.