Kraljevi hrvatske književne historiografije

Prošle godine tijekom proslave 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva u javnosti se više puta moglo čuti koliko su hrvatski povjesničari iz 19. i s početka 20. stoljeća dali važan doprinos borbi za očuvanje hrvatske državnosti i samobitnosti u kojoj je važan argument bilo i pozivanje na narodne vladare, što je snažno utjecalo i na oblikovanje nacionalnog identiteta Hrvata. Upravo u jubilarnoj 2025. nakladnička kuća Alfa objavila je knjigu istaknutog književnog povjesničara i kroatologa Tihomila Maštrovića Stazama hrvatskih povjesničara: kroatistički ogledi koja podsjeća na ne manje važne zasluge koje su za hrvatsku kulturu i identitet imale osobe koje su se u 19. i 20. stoljeću bavile poviješću hrvatske književnosti, počevši od Ivana Kukuljevića Sakcinskog kao rodonačelnika hrvatske književne historiografije.

Slobodan Prosperov Novak, Tihomil Maštrović, Božidar Petrač, Mislav Ježić i Hrvojka Mihanović-Salopek / Autor Tihomil Maštrović knjigu je posvetio jubileju 1100. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva

Autor je knjigu posvetio jubileju 1100. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva, a kako je na predstavljanju knjige održanome 26. ožujka u Knjižnici HAZU rekao glavni urednik Alfe Božidar Petrač, učinio je to s punim pravom. „Sadržaj ove knjige otkriva, vrednuje i slavi kraljeve hrvatske književne historiografije u posljednjih dvjestotinjak godina“, kazao je Petrač. Osim Kukuljevića, u knjizi je obrađeno i djelovanje Šime Ljubića, Petra Krstitelja Bačića, Vatroslava Jagića, Milana Rešetara, Ivana Milčetića, Đure Šurmina, Milorada Medinija, Branka Vodnika, Dragutina Prohaske, Franje Fanceva, Tome Maretića, Alberta Halera, Nikole Andrića, Mihovila Kombola, Slavka Ježića, Antuna Barca, Ljubomira Marakovića i Ive Frangeša. Svi oni bili su teme skupova u sklopu znanstveno-istraživačkog projekta Hrvatski književni povjesničari koji se na čelu s Maštrovićem provodi od 2002, ali u knjizi su i prilozi o nekoliko suvremenih književnih povjesničara: Radoslavu Katičiću, Nikoli Benčiću, Nikici Kolumbiću i Ernestu Fišeru.

Prvi prilog u knjizi, naslovljen Povjesnica književnog prešućivanja, nije međutim posvećen konkretnoj osobi, nego religijskim temama u hrvatskoj književnosti koje su se tijekom komunističkog režima prešućivale ili krivotvorile. Za tu je temu vezana i ilustracija na naslovnici knjige, a riječ je o slici Vjekoslava Paraća koja prikazuje ulazak pape Aleksandra III. u Zadar 13. ožujka 1177. kada su ga Zadrani, kako je zapisao papin tajnik kardinal Boson, srdačno dočekali „uz gromko pjevanje lauda i kantika na svom hrvatskom jeziku“, što je prvi relevantan podatak o hrvatskom pjesništvu. Prema Maštroviću, 13. ožujka 1177. stoga bi se mogao proglasiti rođendanom hrvatske književnosti. 

Tihomil Maštrović svojim je znanstvenim i javnim djelovanjem iznimno vezan za rodni Zadar, ali bez uskogrudnoga lokalpatriotizma, jer u svojim djelima i javnim nastupima uvijek ističe važnost toga grada za hrvatsku povijest i kulturu, iako ga se stoljećima nastojalo rashrvatiti i otuđiti od matične domovine. Jednako tako, temama iz hrvatske književnosti i kulturne baštine pristupa kroatološki promatrajući ih u odnosu na istodobna kretanja u općoj hrvatskoj povijesti i politici, s osvrtom i na druge humanističke discipline.

Ovo je 14. autorska knjiga Tihomila Maštrovića, koji je od 1976. do 2019. radio u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, a od 2007. do 2011. bio glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Od 1997. do 2020. bio je profesor na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i dekan od 1997. do 2003. Od 1993. do 2014. predavao je i na Sveučilištu u Zadru, a od 2019. do 2022. na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Božidar Petrač na predstavljanju se prisjetio da je još prije 1990. s Maštrovićem osmislio koncept Muzeja hrvatske književnosti koji bi bio smješten u tvrđavi Nehaj i ustvrdio da se Maštrović dokazao kao velik organizator koji pokreće i nosi nekoliko znanstvenih projekata neprocjenjive važnosti za hrvatsku književnost i kulturu. „Pred nama se prostiru vrlo duboko zaorane brazde koje nude raznolike plodove marljivog djelovanja Tihomila Maštrovića kojima ostaje upisan u hrvatsku filologiju, književnu historiografiju i teatrologiju kao vrsno ime hrvatske kulturne povijesti“, istaknuo je Petrač.

Na predstavljanju je spomenuto i da je Maštrović u rodnom Zadru inicirao Perivoj od slave, park s poprsjima šesnaest uglednih Zadrana, a u Varaždinu, zajedno s pokojnim književnikom Ernestom Fišerom, Park hrvatskih književnih povjesničara koji još nije realiziran. Istaknut je i najznačajniji pothvat Tihomila Maštrovića dok je bio glavni ravnatelj NSK u Zagrebu, a to je dodjela posebne ISO oznake hrvatskom jeziku 2008. godine, umjesto dotadašnje zajedničke oznake za „srpsko-hrvatski“, što se smatra međunarodnim priznanjem hrvatskoga jezika.

Predsjednica Društva hrvatskih književnika Hrvojka Mihanović-Salopek opširnije je govorila o projektu Hrvatski književni povjesničari u kojem je i sama sudjelovala. U sklopu projekta  održano je 19 znanstvenih skupova o pojedinim književnim povjesničarima s kojih su tiskani i zbornici radova. Na predstavljanju je govorio i akademik Mislav Ježić koji je podsjetio na Maštrovićeva djela vezana za povijest hrvatskog kazališta te na djela hrvatskih književnika koja je uredio, među kojima se ističu 24 sveska Sabranih djela Milana Begovića. Istaknuo je i njegovu knjigu Croatica Mechitaristica iz 2011, bibliografiju 239 hrvatskih publikacija tiskanih u tiskari armenskog katoličkog reda mehitarista u Beču od 1815. do 1986.

Važnost najnovije Maštrovićeve knjige istaknuo je i Slobodan Prosperov Novak, spomenuvši da je o pojedinim hrvatskim književnim povjesničarima nekad bila hrabrost pisati jer su bili politički nepodobni.

„Znanstveni projekt o povjesničarima hrvatske književnosti pokrenut je na ideji da je povijest hrvatske književnosti nešto što može osvijetliti hrvatski identitet i ova knjiga upravo je rezultat toga nadahnuća. U njoj se nalazi središte hrvatskoga identiteta i potrage za tim identitetom. Ovo je doista svehrvatska knjiga u najboljem značenju te riječi“, zaključio je Slobodan Prosperov Novak.