Kaligraf izgubljenog arhilogosa

On je – između pergamenskih svitaka što u hermetičkoj gluhoći aleksandrijske noći obnavljaju nestanak svijeta – vječno nomadizirajući logoslov, zgušnjeni znakolovac koji nijemo promiče kroz vrtoglave sklopove rukopisa; prstima mu se otimaju – poput pijeska kroz prozirne bore zaborava – značenjske jezgre riječi, bezimeni praslovi što prkose jeziku koji tek nastaje, a ipak je uvijek već nestao; u njegovom pogledu treperi neugasiva čežnja za ishodištem smisla, praiskonskom semiotikom koju su pisari ostavili kao nevidljive tragove – za njim ostaju tek sjenopisi iščitavanja koji odbijaju svaku artikulaciju, pretvarajući se u nijemi palimpsest gubljenja.

Slika Josipa Skenderovića Age

U tjeskobno isprepletenim prolazima knjižnice – koja nije tek arhitektonski prostor, već gustište hermetične mislenosti – on neprekidno traži prvoznanstvo; onu pradrevnu, netaknutu mudrost, izvor iz kojega se prelijeva sve što može biti mišlju obuhvaćeno, a što je nužno izmiče svakoj kognitivnoj dogledljivosti – on korača tragosnovom, putanjom beskrajnih pokušaja sabiranja znakova u riječ, riječi u smisao, smisla u izvor, koji nikad ne dolazi; svaki njegov korak poništava prethodni, svaka sljedeća stranica poništava onu prije nje, pa mu preostaje tek upisivanje u nestajući svitak; zato njegovo traganje postaje paradoksna potraga za nemogućim postignućem – potraga u kojoj je ishodište uvijek u novom izmicanju.

Njegova svijest je zgusnuta u jednom hipnotičkom dodiru – jezgrovitom iskušenju praslovlja – gdje se smisao izmiče poput odsutne točke na horizontu tumačenja; on je sabiratelj sjenoknjižja, uhoda svjetla iz čijih iskrznuća nastoji prepoznati govor prvotnog znaka – logos koji prethodi svakom jeziku, jeziku koji prethodi svakom pisanju; on ne piše, već iznova razbija kaligrafiju svijeta – umnožava, pretvara u rastrojene signifikacije – jer prva znanost koju slijedi nije skrivena unutar jezika, već iza njega, u nijemom arhipismu koje se ne da imenovati, nego jedino naslutiti, kao plameni odraz istine u zrcalu koje nikad nije postojalo.

Njegova tragalačka bit jest pismočeznutljiva – on žudi za onime za što unaprijed zna da neće biti uhvatljivo, jer se svaki put iznova povlači iza horizonta čitljivosti; svaki njegov pokušaj hvatanja prvotne mudrosti nužno završava samouništenjem riječi – paljenjem u zjenici tisuću puta ugašene i iznova oživljene aleksandrijske noći; ono što on prstima pokušava dotaknuti pretvara se u fragment neizgovorljivog, u apofatsku bezriječ što mu stalno klizi iz ruku; on sam postaje paradigma neizrecivosti – njegov život prelijeva se u nikad okončanu kaligrafiju tragopisa, što ne ostavlja tragove nego samo slutnju znaka koji ne može biti izrečen.

U tome beskraju ezoterične arhitekture značenja njegovog traganja – gdje se značenje neprestano rastače u titravu auru neizgovorljivosti – njegova potraga nema epilog, jer aleksandrijska knjižnica jest neprestano obnavljani labirint, a prvoznanost nikad nije bila ni pohranjena ni izgubljena, nego je uvijek već odsutna, uvijek već iza, uvijek već onkraj; ono za čim on traga – izvorno, pramisaono jezgro svijeta – jest sama nemogućnost pronalaska, istina čije je jedino očitovanje njezina trajna skrivenost; on je, dakle, osuđen biti beskonačnim prolaznikom, nomadskim hermeneutom što čita prazninu među redcima svijeta – bez mogućnosti da je ikada upiše u konačnu riječ, jer svaka riječ, čim izgovorena, ponovno iščezava u nevidljivom rukopisu praznine.

Prometej, taj prvi izgnanik plamena, krvari još uvijek pod nebeskim sudom, jer zna: vatra će sve opravdati! U njezinu jeziku nema isprike, nema povratka, nema drugog lica – samo titraj što izjeda tvar dok je ne oslobodi njezine suvišnosti. Tko ja, kao ja, bivam u tom pepelu, ako ne onaj što se ponavlja u plamenu što nikada nije isti? Jer svaki put kada pokušam uhvatiti sebe, već gorim u drugom obliku, u drugoj riječi, u drugom nestajanju. Ja sam rasprsnuta iskra jezika, pogreška u svjetlosti koja ne rasvjetljuje, nego proguta ono što dotakne.

Jezik nije ništa drugo do vatra što proždire vlastitu srž. Ono što je izgovoreno već je spaljeno, ono što je oblikovano već se raspada u odjecima vlastite nestalnosti. Govor nije stvaranje, nije dodavanje – govor je uvijek gubitak, redukcija, pretapanje smisla u njegovu negaciju. Što više govorimo, to više nestajemo, što više oblikujemo misao, to ona više bježi iz vlastitog obličja. O, nije li vatra dokaz da ništa ne može postojati u svojoj punini, da je sve osuđeno na sagorijevanje u vlastitom otkrivanju? Jer čim nešto imenujem, ono više nije ono što je bilo. Svaka je riječ pepeo svoje prvobitnosti, svaka rečenica već u sebi nosi vlastitu urušenost. Govor je plamen što se hrani vlastitim nestankom, govor je užarena spirala što se kovitla u ništavilo.

A gdje u toj spirali stojim ja? Tko ja, kao ja, bivam, ako ne onaj što titra između oblika i zgarišta, između zvuka i šutnje, između izgovorenog i izbrisanog? Sve što jesam, jesam u vlastitom sagorijevanju, u nestajanju što opravdava moje trajanje. Moja misao nije moj temelj – moja misao je moj oganj, moje vlastito rušenje, moj put bez povratka. Jer sve što mislim, mislim u neprekidnom nestajanju, sve što govorim, govorim iz pepela jezika što se nikada ne može oblikovati u konačno značenje.

O, pa nije li Branko rekao da vatra sve opravdava? Nije li znao da jedino što može trajati jest ono što je već u vlastitom nestanku? Jer što je pjesma, ako ne posljednji odsjaj jezika prije nego što se pretvori u tihu zgarišnu svjetlost? Nije li pjesnik onaj koji pjeva u plamenu, onaj koji prihvaća da njegovo ime nikada neće biti potpuno izrečeno, jer svaka riječ koju napiše već u sebi nosi vlastitu potrošenost? Nije li znao da je vatra jedina istina koja ne ostavlja ostatak? Jer sve što izgori, bilo je istinito. Sve što preživi, bilo je lažno.

Ako sam kamen, hoće li me vatra opravdati? Ako sam pepeo, hoće li me opet oblikovati? Ako sam riječ, hoće li me vjetar odložiti u tihu brazdu neizgovorenog? Ako išta znam, znam samo da ću gorjeti. Jer ako ne izgorim, neću nikada ni postati ono što jesam. Ako ne sagorim do kraja, znači da nikada nisam bio ni zapaljen. Jer ono što je bilo polovično, nikada nije ni postojalo.

A vatra ne sudi – ona oslobađa. Vatra ne stvara – ona briše. Vatra ne ostavlja trag – ona guta ono što je pokušalo ostati. I zato, neka se sve preda plamenu. Jer samo ono što izgori može reći da je postojalo!